Pao sam, zinuvši...rekao je...

Imala pauzu jer mi nakratko došla kolegica...i odem u obližnji caffe...konobarica mi donosi šalicu...i razmišlajm kako sigurno dolazi iz Afrike...i ona i šalica...e, kakao je trebalo ubrati, trqansportirati, pa ga tretirati u tvornici, pretvoriti u prah, opet ga transportirati, zakuhati mlijeko koje potječe od neke krave iz unutrašnjosti, zatvorene na nekom imanju, nadgledati lonac da se niš nije prelilo, ukratko, brdo ljudi moralo je crnčiti da bih ja sad mogla pustiti da se predamnom malo ohladi...

...cijela ta gomila za običnu šalicu čokolade. Možda su neki radnici poginuli smrvljeni onim impresivnim strojevima za prešanje kakaa, samo da bih ja sad u njemu mogla vrtjeti žličicu. Tip što je sjedio blizu se je počeo smijati dok sam ovo govorila...Odakle ste vi? Kaže konobarica...ona vam radi tu blizu. I kažem ja njemu - znate što, sad imam osjećaj da me gledaju svi ti ljudi i govore mi - pij X. svoju čokoladu, pij dok je topla, nisi ti kriva što ova šalica vrijedi kao naša plaća.

Tip me gleda sve vrijeme ne trepnuvši...a gdje vi radite...što radite? A ja mu kažem...a čujte, možda sam modni fotograf, možda glavni urednik, možda manager, možda završavam roman, a možda sam i serijski ubica. Tip je umro od smijeha...Volio bih vas upoznati...

Kažem ja njemu - e pa moje vrijeme za pauzu je isteklo...on uporan...a gdje radite?? Znate što...drugi put kad Vas vidim pričat ću vam o janjećem kareu, bifteku i svinjskim kotletima, i vodki, of course, al sad must going. Ustajem, šapnem konobarici da mu ne kaže gdje radim i odlazim...pravim cijeli krug do radnog mjesta i izgubim se. Njemu neću pričati o kareu...al vama hoću.:-))))))

ogladnil sam,,,