The restaurant at the end of the multiverse

Noćas sam sanjao da sam mala lebdeća kuglica svjetlosti. Bio je to lijep osjećaj, plutajuć i putujuć, sve dok se iz perspektive prvog lica kamera nije odzumirala kroz moje kuglasto glavo-tijelo daleko u svemir. Nestao sam iz vlastitog vidokruga i samo je nedostajao natpis "you are here" koji me prikazuje (ili bar pokušava, jer me nije bilo) u kontekstu Velikog Bezdana. Zaista, scena kao iz THGTTG, a ja nisam (bio) Zaphod Beeblebrox.

Užas... Mrzim buđenja u znoju i puls 140 min^(-1)... Mrzim takve snove... Od njih su gori jedino oni u kojima stalno nekamo trčiš i bježiš, a nikamo ne dolaziš.

A danas je dan koji mi izgleda apsolutno besmisleno. Flegmatičan sam, ali težim agreviranosti i agresivnosti. Samo u glavi, dakako, jer me fizički umor sprečava da odem van i nekoga izmlatim ;)) Do navečer ću valjda skupiti dovoljno snage da se malo pozabavim željezom :D

Pere me i paranoja. Gledam ovdje na stolu u nešto što po većini parametara odgovara fragmentu moje prošlosti, ali nije jednako; neću znati sprema li se dnevna noćna mora #2 kad za nešto više od sat vremena dođem kući i usporedim sve karakteristike... Nadam se da to ipak nije to jer ću u protivnome svojemu noćašnjem snu dodati i glasan vrisak.

Ispričavam se svima koji ništa ne razumiju jer, bogami, ne razumijem ni ja što sam to sve napisao budući da sam spaljen od neispavanosti :))

jebi ga..promijeni prehranu ;) :))

Sirenice, :)))))