Koračajući hodnikom...ugledala sam zrcalo...
Pogledala me u izmijenjenoj stvarnosti. Nije vidjela ništa novo...samo ono što joj je pred očima stajalo...osjećao sam...
Skicirao me laganim potezima...kao ugljenom...pogled po pogled...nije više primijećivao mene pred sobom...nešto se zbivalo...
˝Nije li neobično što vidimo iste stvari jedno u drugome?˝...rekao je...˝ U tebi je zrcalo...vidio sam sebe malo prije...˝
˝Vjerujem da u tebi postoji hodnik što k meni vodi˝...rekla je...˝postići ćemo ljubav na malen način...kada se jednom pogledom susretnemo...naići ćemo na tisuću iznenađenja...na odraze naših srca...˝
Osjećao sam da ćemo na neki način, negdje, jednom, uvijek biti povezani...
Naslutila sam da znam...ili neznam...to je baš ono što sam oduvijek očekivala...čudna je prisnost između nas...
Činilo se kao da jedno drugome pritječemo bez napora...
30.08.2004. u 22:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar