Portugalske avanture

Sjedim u vlaku. Više ni sam ne znam jesam li u njemu satima, tjednima , godinama. Ja nemam korjenja, nemam prošlosti kovane na istom mjestu. Građanin sam svijeta, pripadnik sam svakog naroda. Prošlo je dvanaest sati, svjetla u vlaku su utihnula. Ne čuje se nikakav zvuk osim udaranja o tračnice. Sjedalo je okrenuto prema natrag, vidim kako se sve brže odmićem od još jednog grada. Vidim žuta svijetla u kućama, osvijetljene ceste, vidim velike bijele vjetrenjaće na crnim poljima kako šire svoje ruke. Vlak je moj život, moja potreba, moja ovisnost. Ja biram da li ću sjediti ovako kako sjedim sada i gledam kako se udaljujem od gradova i sela kroz koje prolazim dok oni ne postanu samo malena mrlja u daljini. Ili ću sjesti tako da gledam prema naprijed, i oćima se teško suočavam sa onim što jureći dolazi prema meni, trudeći se da odlućim što da prvo uhvatim pogledom. To je moj izbor, gledati prema naprijed ili se osvrtati, ostavljati. Ponekad duže vrijeme provodim u vlaku željno iščekujući svoju stanicu. Moje odredište. Ali, što sam bio bliže svom cilju moje je sjedalo postalo udobnije a ja nekako pospan, umrtvljen. Na samom cilju ne želim izaći i biram da ostenem unutra, u sigurnosti i toploj unutrašnjosti mog vlaka. U njemu je sve jednostavno, sve savršeno organizirano i kompaktno. Ne izlazim, možda ovo zapravo i nije moje pravo odredište. Put se nastavlja. Vlak često staje, na bezbroj stanica, u bezbroj sela i gradova. Svako mjesto na putu nosi svoje ime, svoju povijest , svoje bitke, svoj rat i slavu, svoje ljude. Donosi mi nove avanture, pobjede i poraze s kojim se ja ponekad ne želim suočiti a nekad me pak izazivaju i primamljuju. Zvuk zviždaljke s kolodvora zove me da izađem i tada svaki dio moga tijela zatreperi, osjećam svoj duh kako ustaje a ja ostajem sjediti u vlaku i svaki put ga gubim, sve više. Biram jednostavnu slobodu, bez mnogo odluka i obaveza. Volim navike vlaka koje su s vremenom postale moje. A vlak ide sve brže, sve dalje. Odvaja vagone, skreće, prolazi kroz tunele a ja gledeam kako sve prolazi pored mene i pitam se da li sam dobro izabrao. Da sam bar izašao na jednoj od brojnih stanica. Često sam razmišljao što bi se dogodilo da sam se usudio sići i zakoraćiti po tom betonu koji bi stajao ispred mene. Otići u nepoznato, jednostavno, živjeti. Živjeti punim srcem, punim plućima onako kako sam živo kad sam bio malen djećak. Istraživati, otkriti tko sam ja zapravo i koliko razlićitih lićnosti u meni leži. A sada neznam više tko sam, da li sam samo putnik tog vlaka, vlaka u kojima su bili mnogi prije mene. Uvijek bi samo nekoliko sišlo, većina je ostala. Toliko je ljudi sjedilo pored mene, a ja nisam obračao pažnju na njih, nisam ih dotakao a imao sam prilika. Bio sam previše zaokupljen svojim vlakom i onim što je vani da nisam ni vidio koliko je tog žara posvuda oko mene. Toliko ljudi sa svojim strahovima i razlozima zašto ne žele sići s ovog vlaka. Toliko isprika. Imam i ja svoje isprike ali sada kada gledam natrag nijedna nije bila dovoljno jaka. Ni jedna mi nije pružala pravi razlog moje uporne vožnje ovim vlakom. Više se ni ne sjećam kad sam sjeo u njega i ušao u ovaj kupe. Mislim da je to bilo davno. Bio sam mlad i bježao, od sebe i drugih. Gledajte me sada! Nisam nigdje pobjegao a isti sam kao i mnogi od kojih sam bježao. Čitav sam život protratio na moj vlak, jednostavni glupi, stari vlak. Mislio sam da mi je pružio sve, zapravo mi je oduzeo sve. Nije on kriv ja sam kriv.

nije novo, al je opako...

Vlakovi odlaze i dolaze,mnoge od njih smo propustili,ponekada nezanmo zasto,mozda nije isao u right direction!
No nikada nije kasno,we can still catch one to final destination!!

jednostavna sloboda u vlaku?sorry,mene podsjeća na zatvor taj tvoj vlak..