Osjećaj jednog davnog ljeta

U tami noći, svjetlu naše zore duše nam se stapaju dok puni Mjesec na obzorju iscrtava nejasne konture naših misli. Dijele nas trenutno nepremostivi kilometri, koji su toliko značajno beznačajni našim bićima. Galebovi na svojim mističnim krilima nose naš zov prožet olujnom divljinom prirode. Vjetar razbukatava plamen naših pulsirajućih srca. Osječam topli egzotični znoj tvoga tijela, koji svakim trenom biva sve slađi dok miluje moju euforičnu siluetu. Duboko prodirem u tvoju dušu dok stojiš na obali mora. Fijuk vjetra miluje ti nago tijelo, a voda se komeša u tirualnom plesu vukući te u svoja svjetlucava prostranstva.
Bezuspješno se opitreš. Tragaš za istinom. U daljini naslućuješ varljivo stapanje nema i mora.
No, odjednom, osjećaš prisustvo nečega što dolai niotkuda i zarobljava te. Lom mjesečeve svjetlosti na slanoj površini iscrtava ti lik tog crnog bića. Toliko je blizu da ga gotovo možeš opipati. Možda je čaki i preblizu srcu, čemu se tvoj razum opire, no duša je jača u toj igri svjetla i sjene. Srce ti govori da si konačno našao svoju zvijezdu, no razum to opovrgava teroijom da je sada već prekasno. Ali čežnja ti zardara nutrinu željnu putovanja ka visini Mliječnoga Puta. Ugasivši plamen divljine u sebi ponovo raspoznaješ crne konture na obali jave i sna. Priznaješ si da više nikada nećeš biti ono što jesi, nikada više samo svoj. Polako shvaćaš da si tek sada potpun i počinješ osječati eterične mirise koji lebde svuda oko tebe. Razgoličen u svojim mislima nemoćno balansiraš u nočnoj tišini čije si nepovratno roblje. Lebdeći putanjom koncentričnog kruga istine i laži shvaćaš taj prirodni čin gluposti i neznanja koji je u trenu dotaknut zlatnim prstom sudbine i sada nemoćno leži na tvojim plećima, koja se nadimaju u pranoičnom slgu udisaja i izdisaja dok ti srce lupa u vuduističkom ritmu tam – tama.
Okupan znojem unezvjereno gledaš oko sebe. Želiš se probuditi. No, ipak potpuno si svjestan budnosti svojega bića.
Oči ti poprimaju duboki unutrašnji sjaj prožet iskrom straha koji ti stire um. Govoriš sam sebi: „Ne smijem se bojati!“, no bespomoćno se okrećeš i bježiš u noć ostavljajući obalu daleko iza sebe.
Uz potpuno disanje pokušavaš se suočiti s nećim što do tada još nisi okusio. Sada je kasno! Primio si ono biće u dušu bez straha i sumnje praveći se da te ništa ne veže za ovaj umirući svijet koji ti je toliko poznat i bolan.
Stao si. Sve što te okružuje više ne poznaješ. Ne pripadaš više ovome svijetu. Ušao si u jednu, tebi do sada nepoznatu dimenziju. Svjetlosne godine dijele te od realnosti tvojega bišeg svijeta. Otišao si u nepovrat. Tvoja duša se ispunjava energijom koja oblikuje spiritualne crte stvarnosti povezujući svjetove. Počinješ osječati nesnosnu unutrašnju bol, koja mami krik s tvojih usana. Otvaraš ih, ali krika nema. Oko tebe je samo tišina obasjana mističnom melodijom Mjesećeve pjesme. Uživaš u tome i tebi neprimjetno se smiruješ. Legavši na igličati sag lagano toneš u san....
U nemogućnosti da nadvladaš strah svojih snova, otvaraš oči i sav u znoju nesuvislo gledaš u ruku tražeći neke tragove ove more. No, pronalaziš samo duboki trag u svome srcu koji nikada nitko neće moći izbrisati.
Sretan, dižeš se i odlaziš u ovu mističnu noć ne sluteći da si zauvijek dio nje.

hmm :-)