Forever Lost

Mislio sam da me neće pogoditi kad netko od njih prestane razgovarati samnom. Sad sam tužan jer se to dogodilo. Ni jedan ni drugi, a ni treći, više mi se ne javljaju. Pitam se, što ih je odbilo? Tako sam malo zahtijevan i volim bilo koga bez obzira na mane jer i one su sastavni dio čovjeka. Zbog koje su me sitnice odbili? Jedan je rekao da nisam dovoljno pričljiv. O tome bih mogao satima raspravljati jer mi ne vjeruju kad im kažem i ne znaju kakav sam bio prije. Zaista sam normalan i pričljiv sada. Ali njima je to malo. Naravno. Moram biti ultra sto-na-sat brbljav da bih zadovoljio njihove kriterije.

Ma to su sve gluposti kojima se ne želim zamarati. Ne želim izaći is svega ovoga povrijeđen, ali ne mogu si pomoći kad osjetim neku gorčinu. Gorčinu zato što sam izgubio nekoliko ljudi koji su me činili sretnim zadnjih mjesec-dva.

Sada je sve gotovo. Ne mogu vjerovati da je gotovo. Tužan sam kao da je netko umro, a nije nitko umro. Najgore je što ja počnem nešto osjećati i vezati se za nekoga i počnem imati neke nade, a ovaj s druge strane je ravnodušan i zaista počinjem misliti da su ljudi sebični i da nemaju samopouzdanja iako misle da ga imaju, jer da ga imaju, onda ne bi tražili mane drugima.

koji zub to tebe boli, mali, ajd reci stričeku!

vecina ljudi je povrsna tako da se ne trebas cuditi ovome sto ti se dogodilo,
u biti kad bolje razmislis nisi nista
izgubio... :)

Upravo tako. Ne mogu izgubiti nešto što nisam nikad ni imao, a površnost kod ljudi me uvijek iznova iznenađuje.

Kod gubljenja osoba osjećaj smrti je praktički nužan. Gubi se svaka šansa ponovnog proživljavanja trenutka s tom osobom kojeg bi mogao nazvati svojim. Sve mi se čini da bilo kakva promjena to izaziva, a i čini mi se da svakim propadanjem postajemo više ljudi...
Samo nemoj postati hladan, to je za mrtvace :)