ljubav iz tvog pogleda zraci

Opraštam svima vama koji ste nas lagali,
opraštam sve što ste nam učinili ,nas zaboravili!
Ali ne praštam Vam što Hrvatsko ime Vi pogazili ste.
Sve Vam oprostit mogu ,ali narodu kruh da otimate ,
ne ,ne to nikad Vam oprostit grobovi i humci nikad neće .

Okupimo se još jednom prijatelji , da zajedno popijemo ,
jednu ,dvije ,da sjetimo svih naši uspomena ,jer tko zna ,
kome će danas ,kome će sutra svijeća da se ugasi.
Svaki od Vas zna ,kako je kad se od prijatelja rastaješ.
Suze i bol na licu najmilijih dirne svakoga čovjeka,
a kamo li nas ,koji smo ko brača bili svih tih ratnih godina.

Što od čovjeka ostaje ,što još o životu reći ?
Kako spriječiti da suze ne poteknu.?
Kako smanjiti bol ,kako recite mi Vi.
A imali smo tada tih ratnih dana samo jedni druge .
Pričali smo o sebi ,maštali smo što ćemo ako preživimo.
A danas ,što danas ,brača nam kao prosjaci zemljom
lutaju ,djeca posao i kruh gube svakim danom.
Što reći mu? Što da ja sad svom djetetu reći mogu!
Da sam još uvijek za Dom Spreman ???

Neki mudraci rekli su da ratnik poslije rata ,
kad nije potreban ,kad ga kući vračaju ,
najviše što može učiniti je ,prenijeti ljubav na djecu svoju.
Ljubav mi im pružamo ,vjerom ih mi učimo ,
dostojanstvo im pokazujemo,Domoljublje oni nasljeđuju .
Ali kako mu reći što i zašto sad tata ti si se borio?
Kad susjed posao nema ,kad baka mirovinom ni za kruh dosta nema.
Što mu reći ,ti imao si sreću što si invalid ,dobivaš koliko toliko,
pružaš mu koliko možeš, al kako mu na ta pitanja odgovoriti?

Jedino što mogu reći brate ,pusti suze neka teku ,neka bol izađe,
ali ne daj da vrijeme nemaš da se nađemo ,da popijemo !
Jer malo nas je i to boli ,boli nas ,nas koji smo ratovali.
a sve više onih koji nisu ratovali ,ali su naša prava ostvarili.
Tu nepravdu,ta nepravda mi dodaje još veći jad i bijes.
Sine dragi što da ti kažem,ne pitaj me dali sam sretan?
Zauvijek ču biti za Dom spreman, neka me Bog uzme ako lažem.