Onako, usput

   Jučer sam ponovo otišla, a dugo me nije bilo, i uvijek kada me nema pomislim kako me sve manje veže, sve manje povezanosti s tim mojim malim gradom...a ne želim da tako bude, odgajana sam da se njime ponosim, i jesam, ali kako vrijeme prolazi, sve  manje me ima, sve manje sam njegova..
   I uvijek  je teško doći tamo, suočiti se da nitko neće stajati na prozoru i očekivati me,neću već dok se približavam vidjeti žar cigarete mog oca, a ni nju, majku ,kako zabrinuto iščekuje na vrhu skala i govori "Gdje si dušo?"..Godine su tako brzo proletjele, a ja sada  dolazim tamo, gdje je sve podsjeća na jedan život, gdje ništa više nije isto..  
   Hm, da susjed je promjenio monturu svog idola, onog jednog lika iz naše prošlosti, sad je u mornaričkoj uniformi, a i okvir od slike mu je nešto manji.. šta ćeš, voli ga čovijek, ne možeš tu ništa, ali da bar nešto izgleda prepoznatljivo, očekivano..
   A moj hram,moj nekadašnji dom, izgleda uništeno,ljudi koji su u njemu živjeli gotovo četiri godine, uništili su gotovo sve što se moglo,uostalom,  što njih vezuje za tuđe, osim, obaveze koju su imali da ga plaćaju dok su živjeli u njemu...
  Svejedno, jednom će opet zasjati, moj dom gdje sam odrastala, drugačiji, ali opet isti jer u njemu su moje uspomene, sjećanje na dvoje ljudi čiji sam ja bila najveći smisao i radost življenja...

Koji je to tvoj mali grad? Jel Žepće možda :))

nije... ;-)))

Kiseljak?

Istra ti je lijepa, i ja sam živjela blizu nje, uvijek me podsjećala pomalo na moju Dalmaciju, ali ipak, nije bila Dalmacija...-))

Ja na žalost nemam baš takav kutak jer cijeli život živim u nekakvim stanovima i ludim sustanarima, uglavnom, ali s vremenom sam ih prihvatila, pa mi je zanimljivo promatrati njeihove nebuloze...