Ogledalo

 
Ponoćno vraćanje kući pješice nije više prijatno. Iako imam samo jedan mali dio ulice za prijeći do svoje zgrade, napeto i tvrdo ali ipak tiho koračam u tenisicama, spakovana u farmerke, s tašnicom iskosa prebačenom preko glave, i ključevima u ruci, i to tako da onaj najduži viri izmedju prstiju i s vremena na vrijeme prijeteće zasvijetli u mraku.
Reklo bi se za takvu predostrožnost nema baš potrebe – ulica je sasvim pusta i tiha. Disretno ulično osvjetljenje ostavlja mnoge prozore u mraku.
Upravo dok prolazim ispod jednog stana u visokom przemlju, začuje se krckanje stakla pod nečijim nogama. Zastanem. Krckanje je prigušeno, došlo je iz zatvorenog prostora. Dignem pogled prema tamnim prozorima u sjeni i vidim, da su zapravo stakla razbijena. Stegne mi se grlo. Netko je unutra! Šutim, stojim, i čujem samo kucanje svog bila i sasvim tiho zveckanje – vjerovatno preturanje neke ladice, koje dopire iz stana iznad mene. 
Šta da uradim?
Nastavljam tiho, usput otvarajući tašnu i tražeći put do svog mobitela. Uključen je, imam registriran broj policije pod «AAA Mup», dakle na prvom mjestu.  Sada već s mobitelom u ruci, okrećem se još jednom prema prozorima koji su ostali iza mene. 
Da li je ono sjenka nekoga ko stoji pored prozora? Bože! Nadam se da nije! Vidjeli su me?
Šta sad?
Da potrčim, stići će me prije mog haustora. Ako i ne, možda ga ne stignem otključati i zaključati, pa uđu za mnom unutra. Tek onda ... imam problem.
Polako prelazim malo raskršće i ugledam malu ljetnu baštu na istaknutom i osvjetljenom mjestu.  Sjest ću ovdje, teško mi je prići neopaženo. I policija će uskoro biti tu, tješim se. 
Sjedam i drhtavom rukom prebirem po adresaru, odjednom uopće ne mogu naći broj.  To moje prebiranje traje... pomislih,kako bi bilo da pokušam diskretno poslati sms – da izbjegnem podizanje glasa u ovako tupoj tišini... ali sa ovako drhtavim rukama... to traje vječnost. Uostalom, na urgentni broj policije ne mogu poslati SMS. Kome da pošaljem takvu poruku u ova doba??
Odjednom se ispred mene stvori pogrbljen i neobrijan lik. Trgla sam se, ali ne previše: u trenutku sam poznala lik iz susjedstva. Uostalom, došao je iz pravca suprotnog onom stanu...
Nije baš da se poznajemo, ali se prepoznajemo.  Još jedan korak, i stoji pored drvenog stola za koji sam sjela.  Gleda u moju ruku i mobitel, i kaže – «Nemoj, komšinice...»
Mozak mi radi punom parom. On je dio bande!  Sigurno je on i izvor informacija o tome, kada je ko na godišnjem odmoru... Posmatra prozore, bilježi ritam boravka, odlaske na vikende, i daje zeleno svjetlo... U djelići sekunde se odlučujem ... osmjehnem se i kažem  «O, to ste vi. Prepali ste me. A šta «nemoj»?»
Sada njegov mozak radi punom parom. Možda nisam ništa vidjela. Izletio je. Pokušava se popraviti: «Nemojte tu sjediti u ova doba.»
«Samo sam na trenutak zastala. Idem pješice od Novog grada, pa rekoh, da se odmorim a i javim prijateljima da sam došla kući.  Kad uđem u stan, zaboraviću to uraditi, sigurno... pa će mi zamjeriti što su ostali budni čekajući moju poruku», kao, šalim se...
Budalaštine govorim. «No, u pravu ste, ipak je bolje da polako krenem kući...»
«Vidimo se», «Susjed» mi odmahuje na pozdrav.
 
Dok se udaljavam, jeza mi prolazi niz leđa. «Vidimo se??»
Ako sad javim policiji, on će znati da sam to bila ja!  Da se ušutim? «Ništa vidio, ništa čuo?» 
 
Dok žurno hodam, od drhtanja nogu čini mi se da i ne dodirujem zemlju. Gledam pravo niz ulicu. Još malo pa sam pred svojim vratima. Kakav je ono kamion tamo? Upravo pred mojim vratima???
Iz zgrade iznose neki namještaj? Čitava gužva je tamo – koliko to ljudi ima???
Prepoznajem svoj stari kauč. Sad već trčim! Odlučila sam da ću vikati, udarati, dići cijeli grad na noge!
Dotračavam s usklikom –« ŠTA TO RADITE! Jeste li vi normalni!» ... dok mi kroz glavu prolazi – da je to kazna! Ali, kad su se prije stigli organizirati? Od ugla do ugla? Ta minute su u pitanju!!
 S prilaskom kamionu situacija izgleda nešto drugačije. Sve stvari na kamionu su prljave i prašnjave, mladi radnici dječačkog i nevinog izgleda «blijedo» me gledaju....
Haustor je širom otvoren. U stanu u prizemlju je neka zabava? Neki mladi ljudi svaki čas dolaze, neki već odlaze. A ovi oko kamiona – «rade svoj posao». Puštaju me da se penjem na kamion, da pregledam stvari, neko mi objašnjava da je to samo čišćenje podruma.... sa zaprepaštenjem prepoznajem stare stvari koje nisam vidjela gooodinama... Možda su u pravu, pomislim. Nema svrhe sad pregledavati da li je sve to trebalo baciti ili ne. Neko se od susjeda za sve ovo pobrinuo. Sad mogu samo pustiti da stvari teku svojim tokom. Imala sam dosta vremena da pospremim podrum, pa nisam....
 Penjem se u stan, želim samo tuširanje i krevet. Buka u glavi, pokušavam da sredim misli.
- 0 -
«Hej, mala, pa nije vrijeme za spavanje!» dreknu ženski glas iz slušalice. «Subota je, jesi li zaboravila na veliki heppening?»
Tuširala se jesam. Legla još nisam. Osjećam živost koja dopire iz stana u prizemlju. Nisam noćni tip: obično vrlo rano idem na spavanje, ali večeras... kao da noć i nema svoju pravu dimenziju. A taj «veliki heppening»... otvaranje nekog velikog društvenog centra, počelo je kasno večeras i trajaće cijelu noć. Rekla sam ranije ovoj drekavici da ne mogu ići s njom, jer imam drugi dogovor, ali eto –«uhvatila me» sad kad sam se vratila kući... Napetost iz prethodnih sati zaista mi neće dozvoliti spavanje, a ona tvrdi da će biti velikih iznenadjenja za posjetioce, da kojekakvi NGOs prepremaju predstavljanje svojih djelatnosti, biće ful, kul, mul i šta ti ja znam....
No dobro, treba mi drastična promjena situacije u kojoj se nalazim.
Kako sam stigla «na lice mjesta» - ne znam, jedimo što sa sigurnošću mogu reći da sam sada obje brave na vratima pažljivo zatvorila, kao i katanac na željeznoj rešetki. Nisam nikoga srela u haustoru ili oko kuće – izgleda da su se svi primirili....
A «tamo» - gužva na sve strane. Ko bi rekao da toliko ozbiljnog svijeta noćas ne spava? Prostor je na nekoliko etaža, poput onih velikih prodajnih centara, samo nekako sve je to ipak relativno malo. Ima jedan zajednički hol i stepenice koje su u sredini tog prostora. Više liči na stare sudske zgrade ili neki univerzitet iz austrijskog doba – gdje možeš pogledati gore i dole, a na tvom spratu je veliki hodnik «okolo-naokolo», sve vrije od ljudi... Medjutim spratovi nisu tako visoki, a okolne prostorije su ugavnom u staklu. Svaki prostor je drugačije uređen, što djeluje kićasto. Negdje drvo, negdje metal, negdje staklo... mala vrata do svakog prostora, izlazi u pred-godnike... Kakva je funkcionalnost ovog prostora? Pitam se, kako će moja kolegica u invalidskim kolicima ikad doći ovdje? Društveni centar?? Ma daaaaj. Opet neki biznisi....
Srećem jednu poznatu tetu. Nekadašnja profesorica na Univerzitetu, kućni prijatelj mojih roditelja, Nakon smrti muža malo se... okrenula misticizmu. Ona je ODUŠEEVVLJENA što me ovdje vidi. Mora mi pokazati jedno DIIIIVNO mjesto, neke DIIIIVNE ljude... Vodi me za ruku kroz masu, i dolazimo do nekog prostora koji liči na savremenu krčmu. Dugački drveni stolovi su poredani uz zidove prostorije, pored njih drvene klupe od masivnog drveta. Namještaj priliči srednjovjekovnim krčmama, zidovi su obloženi drvetom i kamenom, samo je to drvo visoko obrađeno i sjajno... prostor djeluje ugodno, sve u svemu. Neprirodno je jedino to, da ga s jedne strane ograničava staklo i metalni okvir, i da iza tog stakla vrije neki sasvim drugi svijet.
Ovaj prostor je pun nekih debeljuškastih ljudi koji kao da su sišli sa holandskih starinskih razglednica, neko čudno raspoloženje ovdje vlada. Nisam sigurna niti kojim jezikom govore, ali i ne pokušavam slušati dijaloge. Teta me poziva i mi sjedamo medju ljude za jedan od stolova.
Pokušavam joj ispričati šta mi se dogodilo prije samo sat-dva.... kako sam vidjela provalu, kako mi je prilšao susjed, i kaže, «nemoj, komšinice..»... zamislite! ... ali u to se žamor naglo utišava, i moj glas ostaje da «visi u zraku».
Teta mi pokazuje da je nepristojno da sad išta govorim. Šapće: «sad ćemo obaviti Uskrsnu ceremoniju blagoslova...» Ne stižem da se ovome usprotivim. Nisam došla na vjerski obred... no dobro, recimo da je ovo neki «performance» pa da vidimo...
Na svakom stolu je korpica bijelih jaja, zapaljena svijeća koja baca (odjednom jedino!) svjetlo na lica okupljenih. U visokim čašama rasporedjenim po svim stolovima je po nekoliko rezervnih svijeća – koje bi valjda u nekom trenutku trebalo uzeti, kao i mirišljavi štapići. Jedna debela plavokosa žena sa šiškama, koja sjedi na centru prvog stola, počinje neku glasnu molitvu ili govor – u glavnom, ja taj jezik ne razumijem... Odjednom, primijetim kako se sklapaju oči ljudima oko mene... padaju u trans, šta li?
Na svim stolovima gore bijeli štapići, i ja jasno osjetim kako mi se vrti. Stanem li još trenutak ovdje, zaspat ću! Ovo je neka zamka!
Istrčavam iz prostorije, diveći se sebi, kako sam imala toliko prisebnosti i snage, kad su svi drugi već zaspali. Izlazim na hodnik, gdje je također nastao nekakav mir. I drugi ljudi stoje, kao i ja sad, naslonjeni na neki zid, i gledaju, bez suvišnih pokreta. Je li moguće da je cijela zgrada omamljena??? Ili je neki opijat utjecao na moju percepciju, pa samo ja vdim sve ovako usporeno....?
Usporeno, u svakom slučaju.
Usporeno.
Jer, ne znam koliko je vremena moglo proći dok sam se okrenula oko sebe i vratila u prostoriju u kojoj sam ostavila tetu, jaknu, tašnu... i zatekla policiju kako razgovara sa uzrujanim ljudima.
Okolo su razbacane lilčne stvari. Na mjestu na kojem sam sjedila čekala me moja tašnica.
Otvorena. I samo ključevi stana nedostaju....
Stegne mi se oko srca. Pred očima mi prolete nedužni izrazi lica onih mladića pored kamiona. Susjedi koji su vidjeli mene pored kamiona samo sat ranije, neće obraćati pažnju kada budu vidjeli da ti isti ljudi iznose stvari iz mog stana.
Da trčim do stana, ili da – pustim da stvari teku svojim tokom...?
Biram ovo drugo.
Očigledno nisam dovoljno jaka da ih kontrolišem!