Mojih pet minuta
Mojih pet minuta bilo je odavno i nikad nije ni prestalo.Do ovog loga...Bio sam mali i sa sedam godina školska torba je bila veća od mene.Cijeli mi je life bio beskrajna igra.Jedan dan igrali smo se formule 1.
Starci su pravili vilu.Gradilo se sve u 16.Zapravo ideja je bila da bude vila ali Tito nije dugo bio vani pa ni krediti nisu bili baš povoljni i tako su ipak pravili kuću.Gomila materijala,mješalice,majstori,fangle,roštilj,pivo(naravno Osječko),jedne tačke i jedno bure s vodom za gašenje kreča!Nije to bila baš okolina za formulu,više za reli ali dječja mašta može svašta...Uglavnom,frend malo stariji od mene koji je gurao i ja kao Senna u tačkama ludo smo se zabavljali.Seka se igrala na stolici nagnuta nad ono isto bure s vodom...
U jednom nepreglednom zavoju u koji smo prebrzo uletjeli pokušavajući prestići zamišljenog protivnika tačke se,zbog istrošenih guma i loše procjene,lagano zanjišu i udarimo svom snagom u stolicu na kojoj je bila seka.Lančana reakcija posve vam je predvidljiva...Moja draga glupa seka upala je naglavce u bure.
He,he,he...
He,he...
He...
Koji kurac ne izlazi van?Samo mlatara nogama kao da...Frend i ja uletišmo u akciju spašavanja...Vuci,drž,jače...Kao u priči o onoj obitelji i repi.Ma ne moš',debelo derište preteško...Na kraju srušimo bure.Krv u žilama sledi nam takav urlik da je Strava u ulici brijestova i dobri stari Freddy običan crtani film.Izletiše iz kuće starci,radnici...Mi svoju spiku.Sama je upala...
Sutra su sve birtije i babe po selu pričale o našoj hrabrosti i snalažljivosti.
Preksutra je cijela škola pisala o nama zadaćnicu.
Seka ni dan danas ne zna...
23.06.2003. u 0:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar