Green

Noći, razbacane noći kao postelje, probdjevene noći, zagrljene i mrkle, tihe i opasne, zlosutne i sjajne, prijateljske i sitničave, to smo on i ja, osamljeni ljubavnici, nježna braća, dobrodušne sestre, slatka djeca. On i ja.

Skriveni smo dobro u našem skrovištu, ograđeni daskama i čavlima, crijepom i olucima, staklom i ključem, izolirani od zvukova i zlobe, od neimaštine, slabosti i bolesti. Valjamo se u tom našem leglu, zadovoljni i siti, nespretni medvjedi okupani u medu još prije rođenja. Tu smo se zavukli prestižući nesreću i meteorologiju, stravičnu nezemaljsku zimu koja se približava šireći zastore od inja na livadama i prozorima. Ne, zima nije za nas, mi cvokoćemo čim sunce zađe i zavlada noć, ali u ovoj čarobnoj rupi, mi ćemo i hladnoću preživjeti, ne primjećujući je. Kakav smo savršen brlog stvorili, kao odstupnicu od svijeta i nemara, kakva je to savršena, neosvojiva kula, bez čuvara i izdajnika u istoj osobi! Tu nam nitko ne može ništa. Tu nam nitko neće ništa. Jako smo jaki na tom komadu izmišljenog sna koji čuvamo pod staklenim zvonom, ne dozvoljavajući da zrak prodre u njegove nježne arterije, zrak od kojeg se umire.

Odletjeli smo kao lastavice na taj naš topli jug, ne znajući razlog i osjećajući opasnost da ostanemo u prizemlju, zarobljeni od svijeta poput medvjeda na lancu, prisiljeni da plešemo uz povike i muziku. Mi smo samo ljubavnici, treba nam mjesta da sakrijemo zagrljaje od nepoželjnih pogleda i riječi, treba nam prostor da se sačuvamo za budućnost, da ne ostarimo naglo, kao drveće kraj auto-puta. Kao ljudi kraj auto-puta. Kao ljudi na auto-putu.

Izmislili smo sreću, pa smo izmislili i stan za sreću, staklenik u kojem cvijeće ne prestaje cvasti, ni za najvećih snjegova, ni za najvećih suša, divovsko cvijeće koje se hrani od vlastitog mirisa i omamljenosti. Mi smo dva nježna brata, dva oka na licu, dva pečena jaja na toploj vatri. Ista nas vatra žari, pa bježimo u naše sklonište, kad nam se učini da bismo se mogli pretvoriti u pepeo i prašinu.

Ispod krova mi smo sačuvani.

Ljubavnik i ja.

Svakog dana, baš kao i danas, gledam ga kako dolazi, blijed i uznemiren, čujem njegovo ubrzano, nervozno disanje, škripu stepenica koje drhte pod nogama, osjećam strujanje vjetra iza njegovih leđa: vrata su otvorena širom kao zavjesa u kazalištu i on ulazi, pognut, uvučen u kaput, skriven u džepovima i podstavi, ulazi, zatvara vrata, zaključava bravu, diže lice i osmjehuje se. To je najljepše: njegov osmijeh dok vani strastveni kockari kockaju, ne veseleći se dobitku, i ne plačući zbog gubitka, a vjetrovi pušu i čupaju drveće, igrajući se njima kao igračkama. A kod nas bi se mogla zapaliti svijeća, i plamen bi stajao kao okomiti, tanki pravac, toliko je mirno.

- Kako je bilo na poslu? - pitam kao i uvijek, a prsti mi dodiruju hladnu ploču stola i pomalo se koče od bojazni. Ne, ne, neću odgovor, ali ipak moram znati.

- Dobro - kaže on zatvorenih očiju - ali nešto se promijenilo. Sada me svi srdačno pozdravljaju.

Hvatam dah, udarena tom rečenicom kao šibom, opečena njome kao žaračem, gledajući ljubavnika, sakrivajući zbunjenost i užas. Što se dogodilo odjednom, pitam se šuteći, prepuna sumnje i strepnje, osluškujući krhanje žbuke i pucanje zidova, iza kojih smo sakriveni: što nam se sprema, čuči li zlo pred vratima, čekajući pogodan trenutak da uđe, zagasi svjetlost i ostavi nas u mraku? Zašto su danas srdačni, a jučer nisu bili? Je li se on promijenio od jučer, a da to nisam primijetila? Je li odlučio prodati naših pedeset kvadrata samoće, jer mu je dosadila ta čudna izdvojenost od svijeta, jer mu je dosadila ova naša zemunica u kojoj živimo kao krtice, rujući tunele i putove koji nas nikuda neće odvesti? Što se desilo da su srdačni oni koji nikada nisu srdačni? Je li ljubavnik sastavljen od dvije polovice različito obojenih kartona i zalijepljen po sredini, pa se okreće, i crn je i bijel je, ako zatreba? Možda sam ga sanjala, možda sam nas sanjala, možda je sve izmišljeno i mi nismo dobrodušne sestre i slatka djeca, možda on vara u ovoj nevidljivoj igri?

- Mislio sam o tome - čujem njegov glas - mislio sam o tome zašto me odjednom ljubazno pozdravljaju. I sreo sam prijatelja, dok sam još hodao zbunjen od silne promjene, a on mi reče da ih je jučer zvao po poslu, i tako, riječ po riječ, razgovarali su i o meni. Uglavnom, on ih je nazvao, a oni su odjednom postali srdačni prema meni. I to je sve.

- I to je sve? - pitam s olakšanjem, iznenadno vedra, dok se loše misli dižu kao magla iznad moje glave i rasplinjuju se. Dan blista poput rose. U našoj se jazbini, dakle, ništa nije promijenilo. Sve je na istom mjestu, lišće, granje, zimnica, sreća i hrabrost. Sve je nedirnuto, bez tuđih tragova, bez provalnika, krijumčara i lopova. Gledam ljubavnika i osmjehujem se. Strah je nestao kao zec u mađioničarskom triku. Netko je nekoga nazvao telefonom, okrenuo šest brojeva, ispričao nevažnu priču, netko je bio poznat, jak, siguran i uvažen, a uz to prijatelj. I njihov i naš. Oni su odjednom postali ljubazni, a mi zbunjeni. I što se krije iza te njihove iznenadne srdačnosti? Ništa. Kada su bili ljuti i mrzovoljni, bili su jer je to njihova priroda, zavidljiva, spletkaroška narav, koja izbija na površinu čak i pri slučajnom pozdravljanju na hodniku. Sada su ljubazni i simpatični, i to je dio te iste naravi, biti mio i udvoran s nekim koji je, možda, jači od njih. Nije važno što je ljubavnik samo prijatelj uvaženog prijatelja, dovoljno je neobavezno brbljanje preko telefona, i oni se već slatko smiješe, u onom istom hodniku, u prolazu.

- Mislim da si previše osjetljiv - kažem ljubavniku - previše osjetljiv i kada te pozdravljaju, i kada te ne pozdravljaju - dižući se od stola, prisjećajući se ručka sakrivenog u pećnici, naše zajednički zajednička gozbe i proslave. Lijepo je u toj pećini, dok miriše na blagostanje, daleko od nerazjašnjenih mržnji i nerazjašnjenih ljubavi. Ništa nam ne treba dok imamo jedno drugo i ovaj probuđeni san. Samo da potraju temelji na kojima počivamo kao kuća, da se ne urušimo zbog loše gradnje i krivih procjena, zbog nedostatka željeza u rukama i zidovima, da ne iskliznemo s našeg brijega, i ne sunovratimo se u blatnjavu dolinu, samo da ne istrunemo zasađeni iznad podzemnih voda. Jer, mi smo samo ljubavnici.

Nosim vrelu juhu na porculanskoj tacni, kao i svakog dana, zanesena i opijena, udaljena od loših slutnji i predskazanja, omamljena našom svakidašnjom pobjedom kao vinom, skrivena od krivih bioritama, izgubljenih razgovora, loših propovijedi, daleko od hajki i dugih hodnika, daleko od podivljalog laveža gomile, od skrivanja i traženja, od podmukle šutnje, od šaputanja iza staklenih vrata, od nepoznatih neprijatelja, daleko od dalekog, ja nosim juhu, uronjena u paru i sreću.

U našoj neosvojenoj kuli sve je isto kao i uvijek.

I sve je još isto, u nama.