Izvan pameti

Proljece u pravom smislu rijeci osjecam tek sada, u zrelijoj dobi. Jos uvijek je hladno, ali su dani duzi i sunce jace grije. Zaista je prekrasno osjetiti kako se lice vedri cim pomolim nos izvan zatvorenog prostora.

Zaista volim otvorene prostore, voznju motorom gdje osjetim vjetar, tlo mi se mice pod nogama i prizori se smjenjuju jedan za drugim. Mozda sam poked pomalo melankolican zbog toplog juznog vjetra, ali ga (proljece) svejedno volim jer mi nekako razbline ostricu uma i utiske primam bez da ih imam volje obojati vlastitim sjecanjima i stavovima.

Nekako sneno, pusam da mi prizori, zvukovi i mirisi prolaze postojanjem i kao da strepim da ce mi upravo sljedeci utisak probuditi nekakvo sjecanje i da cu ponovno upasti u nekakvu pricu koja je ne znam ni sam kako dospjela u skladiste mojeg uma.