Onako, usput

  Dugo je već nisam vidjela, bila je moja dobra prijateljica, činilo mi se tada,  otvorila mi je vrata jednog novog života u jednom drugom gradu, od onoga iz kojega sam se doselila..
  Naše prijateljstvo postajalo je s vremenom previše intenzivno, onakvo kakvo samo mi žene znamo imati kada se jedne za druge previše vezujemo, kada jedna drugoj povjeravamo svaki detalj.. i jučer sam je ponovno vidjela, po dolasku na jednu od gradskih plaža, ugledala sam je i pomislila "Neće valjda još i sunčati se pored mene"..
  Nisam trebala dugo čekati, muž se i ne vidjevši smontirao upravo pored nje i njenog društva..Nisam mnogo gledala u njenom pravcu, ali nelagoda me cijelo vrijeme držala, a predpostavljam da je i nju..
  Razmišljala sam koliko toga smo znale jedna o drugoj, koliko zajedničkih sjećanja koja su meni sada nelagodna, i ne volim ih se prisjećati, nikad me nije pitala kako sam, nikada nije imala strpljenja slušati s čim sam se sve suočavala.. Nije imala vremena ni doći vidjeti moje prvo dijete, iako sam joj namjenila nekakvu ulogu u njegovom životu..
  A onda sam prepoznala njega, muškarca kojemu je bila nekad cura, kasnije ju je odbacio radi neke druge, nedavno sam ga čak vidjela sa ženom i malim djetetom, i još uvijek jučer s njom, vjerovatno u ulozi koja ima samo svrhu seks, za kojega je uvijek tvrdila da je bio najbolji u svemu..
  Nije se promijenila, i to društvo s kojim je bila poslužilo je kao paravan da bi se s njim srela, baš kao i ja prije dosta godina, i njena sin koji je sada veliki dječačić, koji ju je nekoliko puta odlzaio zvati, da se vrati u društvo koje je napustila..
Da, ostala je uvijek ista, a ja sam otišla s te plaže i bilo mi je drago jer  ona  višenije dio mog života, ali joj i dalje želim sreću u njenom...