sve je relativno
da, eto, pretpostavljam da svima jednom dođe i dan, i sat i godina da se pozabavi "definicijom života".... i da se naježiš od nelagode..... jer zaista vrijedi ono pravilo DANAS JESI, SUTRA NISI. tužno. tužno... i dok svi mi jurimo za materijalnim stvarima, za profesionalnim uspjesima, privatnim trofejima.. činjenica je da život prolazi kraj nas ili s nama. i ono što je zaista nerazumljivo da i ne razmišljamo o njemu dok se nedogodi nešto ružno, nešto strašno, možda i prestrašno.... nedavno me je mučilo zdravlje, osjećala sam se jako loše i bila sam sigurna da neću dočekati jutro.... i danima, tj. noćima nisam moga zaspati s mirom, a da ne pomoslim da je kraj.... da neću sutra ugledati svjetlost dana, da neću vidjeti obitelji i da neću živjeti "život."... taj toliko težak i zločest život. u kojem sam toliko patila i plakala i bila razočarana... koji mi je dao toliko udaraca da još nisam niti ustala do kraja,, a sad i ovo... zdravlje koje više nije zdravlje... i u tim mojim besanim noćima i razmišljanjima u pravdu, u vjeru, u istinu, u Boga,,,,, shvatiš da si unatoč svim problemima i nedostacima sretan.... da imaš razloga biti sretan i zadovoljan i imati razloga ostati na tom životu. tek tada sam počela voljeti taj život, tek sada sam ga željela nastaviti živjeti, biti dio njega i biti u njemu... nisam još željela ispasti iz igre. ... samo sam htjela disati, i to doslovno disati i biti tu. tu gdje jesam sa obitelji i ljudima koje volim.... biti s njim... samo je to postao moj prioritet.... biti s njima.. .... i trajalo je to neko vrijeme...... i još uvijek tako mislim, osjećam, ali prvenstveno sam čovjek, od krvi i mesa. i kako je čovjeku urođeno da ničim i nikada nije zadovoljan, da uvijek želi više i bolje i da mu nikada nije dosta, tako i meni često stvari ponovno postanu važnije od zraka, od života, od kucanja srca i od zajedništa..... i onda ...... zvuči strašno, ali uvijek se tada dogodi nešto ružno što me podsjeti da je život samo jedan i da nemaš drugi ... i čemu onda toliko nerviranje, tolike borbe i upornosti, čemu tolike laži i mržnje i nepravde i čemu sve ono što čini svakodnevnicu kad zapravo ničemu i ne služi... osim živciranju i nezadovoljstvu.....i kraju onoga čemu svi mi, ma koliko bili bolesni ili zdravi, bogati ili siromašni, sretni ili nesretni, tužni ili radosni, veliki ili mali,,,,,, zapravo težimo i jedino što istinski želimo jest život..... da život.... tek život koji svi imamo, koji nam je svima dan, a koji tek shvaćamo relativno::::: relativno...................... a ne možemo ga niti kupiti, niti zaraditi niti pokloniti...... tek je jedan, jedini, jedinstveni.......
31.01.2009. u 16:40 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar