Onako, usput

  Onaj feeling od prije, kada sam mislila da Svijet postoji zato da ga ja promijenim, nedostaje mi ono kad sam mislila mnogo toga što danas ipak nisam ostvarila.. Hodam ulicama, njegovim ulicama, a sjećanje je iza svakog ugla, čak i za ruke držeći se s nekim drugima, koji nisu znali voljeti, koje nisam voljela..
  Sve je puno uspomena, sanja, i ono mjesto gdje sam sanjala sve te snove, zatvoreno je, i stoji već godinama zapušteno, obraslo visokom travom, a nekad smo mi mladi ljudi izlazili odanade našminkani, sretni, puni života, i nismo marili za oronulost , za šporkicu, važno je bilo prosvesti se, uživati mladost...
  Gdje su nestali svi ti snovi, bili su tako blizu, na dlanu, a sada, totalno drugačija, totalno kao druga osoba, dolazim tu i suočavam se sa željenim i neostvarenim, i boli, užasno boli..
  I nedostaje mi ono vrijeme, ona mladost, polet.. svi oni mladi ljudi, nedostaje mi neko moje drugo JA, izgubljeno, tamo negdje i nikako da ga nađem.. nedostaje mi

godine su pomele neke snove, razbistrile misli i osiromašile nadanja :) stvarnosti, ime ti je stvarno :)

Važno je bilo nešto, da... sad je važno drugo...a onda ti je nedostajalo nešto što danas imaš. Blues pere kroz to da smo tada znali da je ono nešto drugo na rasporedu sutra, a naša jučer su prošla...nije ni blues najgora mjuza na svijetu, a sjeti se i da će danas postati jučer...daj tom danas neku lijepu riječ baci - da ti se i ono sutra nekud ne izgubi...