Onako, usput

 Ponekad, ali samo ponekad se prepadnem snage majčinskog instikta u sebi, ponekad mi se čini da se nimalo ne razlikuje od onog životinjskog..
  Ne volim kad mi nepoznati ljudi petljaju oko djece, osobito oko nje"Princeze", moje kćeri..Prišao nam je danas nepoznat, neugledan muškarac, i počeo ju nešto pitati, stajala sam malo dalje i promatrala šta se događa, sve sam mogla čuti, svejedno nisam napravila nikakav iskorak kako bi mu pokazala da sam tu. U međuvremenu mi se u glavi rojilo tisuću misli, i sve su imale isti kraj " PEDOFIL",  možda, ili samo neki nesretnik koji u životu takvo blago nije stigao s nekim stvoriti!!
   Svejedno, počela sam se preispivati jesam li ih previše susretljivima prema neznancima do sada odgajala, trebam li nešto već poduzimati, a sve vrijeme kao mačka stojim i u sebi osjećam neku čudnu snagu, neki čudan strah, imala sam osjećaj, uvijek imam osjećaj da mi ih netko povrijedi, ubila bih i to bez razmišljanja...Je li to takav dan danas, ili je instikt, ali tako osjećam i  o tome mislim, ponekad!!
 

e da, to je taj majčinski instinkt..ali ima još nešto... kad netko izvana napada našu djecu sve redom dobijemo onu instinktivnu snagu da štitimo. ali, kad netko "naš" ubija dijete svakodnevno "u pojam", kad netko emocionalno maltretira , ruši samopouzdanje pred našim očima, svakodnevno, za vrijeme ručka, večere, doma..da li i tada skačemo kao životnje-majke ili je to nešto što se može tolerirati? ..jer se tako "jača karakter"? kad susjed vašem djeteu kaže da je debeli kreten, skačemo kao ofureni vrućom vodom. a što kad mu to kaže otac, majka, brat???

I to je tema nad kojom se treba zamisliti, i stoji svakako to što kažeš...