Duboki ponor
glazba: http://www.youtube.com/watch?v=XMbvcp480Y4&feature=related
Zar se razum može braniti ludilom? Zar je u meni sve dobilo jednu novu notu...
Suho granje puca pod prstima, sjedim i gledam u vatru, misli su odlutale, ja sam neki drugi, ja to vidim i lomim grančice prstima. Moram nešto napraviti, moram ga zaustaviti.
On me dobro poznaje, zna i moje slabosti, ali ne zna koliko toga je prešlo preko mene, a još sam živ.
Što to ima u meni, da se ne predajem, da ne želim kleknuti, moliti, ili čekati...
Gledam kroz pusta zrcala, nema odraza, u očima nema smijeha, ožiljci su skriveni oštrim crtama lica, bez izraza...Da li mi je svejedno? Nije! Slomiti treba njega, biti jači, kao i uvijek, ali on je dio mene, on je nastao kao posljedica olakih shvaćanja, lakih vjerovanja i izgubljenih priča...
Oni osjećaju, oni ne pričaju, ja ih gledam u oči, oni mene, jedna crta se pomakla na licu, skoro je i neki glas izašao iz usta, ali tihi uzdah je rekao više...
I slomljeni će stati na noge, vratiti se, obojati nebo šarenim vizijama sretnih dana, prepoznati će konačno sve tople pozdrave i čežnje koje su prošle kroz život, i sjetiti se tko on je...
Sunce, htio sam uzmaknuti, ali ne, neka me uhvati, previše je slomljenih grančica...Nema pokora, ja se ne vraćam, ne gledam preko ramena, svaku toplu riječ ću nagraditi jer ne želim ostati To. Sjeti se, samo se sjeti, sve ćeš znati, ništa se ne baca.
Iza mene ostati će trag, za one izgubljene...
19.12.2008. u 23:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar