Ogledalo

 
Meni, da odšutim malo, izvrtim neke svoje filmove.  I da odplačem malo, naravno. U vlaku, u autobusu, na brodu, dok gledam stvari kako promiču, vrtim svoje filmove, i obavezno odplačem.
Neki put, vrtim stare filmove, i plačem, jer su lijepi, ali završeni.  Vrtim i neke dokumentarne filmove i onda plačem zbog njihovog tugaljivog sadržaja. Ili zato, jer su nekako traljavi, a trebali su biti lijepi i nezaboravni.    
Neki put vrtim neke futurističke filmove, i opet plačem – jer su tako dirljivi, a neće se dogoditi.  Putovanja mi obično služe za sumiranje i preispitivanje svojih snova, i rezultat je uvijek – porazan.  SF filmovi još uvijek vode na mojoj tablici prikazivanja, i nikako da zauzmu svoje pravo mjesto i u mojoj glavi: uvijek ih svrstavam u pogrešan žanr, pa to uzrokuje probleme u distribuciji...
 No, barem neko zanimanje sam propustila s razlogom:  nikad ne bih bila dobar filmski komercijalista. Avaj: ne znam pravom korisniku prikazati pravu priču....  Na svu sreću pa sam ja, mada tako dobar režiser, jedini gledalac svojih filmova.