Pokonjenom konju se ne gleda u zube

Blogko Blog je šetao livadom. Susretao je i u prolazu veselo pozdravljao ostale blogove. A, blogova je, hvala Bogu, bilo svakakvih: od samozatajnih do onih kojima bi naizgled jedino egzorcist mogao pomoći.

Međutim, kada biste, kao uvaženi građanin Blogistana, zastali i pogledali ga, on bi zamuknuo, problijedio i glavu utisnuo među ramena. Bilo mu je nelagodno biti u centru pažnje. Nitko nije znao zašto.

"Zašto si tako samozatajan, Blogko?" upitao je veliki Blogon. Njegov gromki glas vodio je ka pozornosti stotine bložanskih očiju. Bivajući mu sve više i više neugodno, Blogko spusti glavu još niže k zemlji i polako, sasvim polako napravi jedan korak u stranu. Zatim drugi pa treći prije nego je okrenuo leđa zaprepaštenom Blogonu.

Udaljavao se, isprva manjim i sporijim (hineći da pitanje nije bilo upućeno njemu, premda time nitko nije bio zavaran), a onda sve duljim i bržim koracima. Za par minuta su sleđa kroz sumaglicu njegove samoće dopirali još samo pojedini povici i daljinom prigušeni smijeh.

slatko.. taman za laku noć... blogerska bajka.. ili još bolje uspavanka..

"Fuuu..." Blogko je odahnuo kada je utihnuo i posljednji zvuk... Pogledao je oko sebe i vidio da je gotovo stigao do rijeke. Bila je to granica Blogistana i Blogko se upitao što bi se dogodilo da je pokuša preplivati. Bi li na njega zapucali stražari? Bi li ga pojeli aligatori? Je li ono što ga čeka s druge strane vrijedno rizika?

"Slobodno prijeđi rijeku, Blogko!" Zaori se poznati glas. Ipak nije uspio ući velikom Blogonu koji se odjednom ukaza sjedeći na kamenu. "Samo pazi, kada prijeđeš preko, ništa više neće biti isto. Nema ni povratka nazad. Ne može se, naime, dvaput ući u istu rijeku."

"Neće li me taj dosadnjaković nikada ostaviti na miru?!", bez glasa je kriknuo Blogko. Bila je to zadnja kap u čaši. Blogko je prišao k rijeci i ušao u vodu. Ona ga je dočekala raširenih ruku, poput stare prijateljice. Blogko je zaronio. Nije više čuo onaj glas, osjetio je samo svoj puls, bio je sam.

Samoća, mrak, ali voda je bila topla, toplija od zraka. Dolje je bilo ugodno, kao u majčinoj utrobi. Rijeka je na površini bila vesela, u sredini mazna, na dnu ponizna. "Mnogo toga mogu naučiti od rijeke", pomisli Blogko čas prije nego što je izronio.

(Sad moramo paziti. Možda bi bilo bolje da prespavamo?)

(Ma, raspali, jednom se živi!)

(Nemoj upropastiti dok me nema, jesi čuo? ;-)/