The restaurant at the end of the multiverse

Lijepo je vrijeme večeras, ugodno i prozračno, a kako su mi planovi za neugodno opijanje u nekom zagušljivom prostoru propali, odlučio sam prkositi rojevima komaraca i malo prošetati nasipom; nisam dospio puno dalje od Močvare kad sam sreo Trešnju. Naravno da joj to nije pravo ime, odlučio sam je tako nazvati jer smo se kao klinci voljeli penjati po drveću, a posebno po staroj trešnji udaljenoj 200 kilometara od Zagreba, u gradu u kojemu sam davno, još prije rata, provodio čitava ljeta (nisam se u njega više nikada vratio, no to je priča za sebe). Znate kakva su djeca - navlačio sam je za kečke i krao joj lutkice, a ona je uplakana trčala mami :)

Trešnja ima zanimljivu životnu priču. U ratu je ostala bez roditelja (ni danas ne znam zašto smo si prestali slati pisma ranih devedesetih) i iako je dvije godine mlađa od mene, iza sebe ima dva propala braka, dijete koje je negdje u Njemačkoj s ocem (njenim prvim mužem) i još oko godinu dana života - ima leukemiju. Sjedili smo kraj Kockice, razgovor nam je tekao sve mučnije i teže i zadnjih petnaestak minuta provela je u suzama u mom zagrljaju...

"Hvala ti što sam ponovo bila dijete", reče. "Sutra idem kući. Znam da ćeš me tražiti telefon i adresu, ali neću ti ih dati. Živi svoj život i ne zamaraj se sa mnom, od tebe sam dobila sve što mi je trebalo. Voljela bih da smo se sreli u drugačijim okolnostima i da smo pričali o nebu, zvjezdama i svemiru, o životu."

Poljubila me u obraz i otišla prema zapadu s kojeg se još nazirao tračak svjetlosti.

Nisam znao što reći. Još uvijek ne znam.

Napisao si...dovoljno...

tvoj zagrljaj i rame na kojem si joj dopustio da osuši suze značili su joj više od bilo kakvih riječi

Takvi trenuci će biti drage uspomene jednog dana.