The restaurant at the end of the multiverse

Već dugo nisam napisao "normalan" blog, pa eto, iako će se i ovaj polako izgubiti u klasičnoj navali raznih šarenih imbecilnosti. No, kako netko reče, ionako svakoga ovdje boli ku*ac za tuđe tekstove. Ovo je samo virtualni fragment moje ličnosti; skriven sam negdje kao digitalni avatar u oazi anonimnosti.

Počinjem se pitati kako bi mi život izgledao da sam u stanju lagati. OK, nije da sam baš _uvijek_ iskren, tu i tamo ću reći neku malu, bijelu laž ili malkice iskriviti istinu ako procijenim da će netko meni drag bespotrebno biti povrijeđen zbog sitnice koju se može izbjeći; pričam o stvarno velikim lažima, manipulativnim. Da sam jednu takvu nedavno proizveo, danas bi mi život bio potpuno drugačiji i vjerojatno bih bio daleko sretniji nego što trenutno jesam. I ne samo ja. Kažu da cilj opravdava sredstvo - u to nisam vjerovao jer zaista nisam takav po prirodi, no kada se po ne znam koji puta desi ovo što mi se dešavalo proteklih dana i tjedana, počinjem sumnjati u ispravnost svojih dogmi...

Što se desilo, pitate se? Greška u tajmingu, još jedna u nizu onih "dvoje se ljudi našlo u krivo vrijeme". Ona se zaljubila u mene i to ju je prošlo baš onda kada su mene počeli hvatati konkretni osjećaji. S njene strane više nema povratka, pogotovo zato što još na neki način živi u prošlosti i nije s njome još prekinula sve veze (što je, zapravo, bio i jedan od faktora mojeg "sporog paljenja"), ali isto se tako ni ja ne mogu vratiti natrag u vrijeme u kojemu smo si "bili dobri". Pomalo je i bezobrazno s njene strane da mi pokušava prodati LJBF (Let's Just Be Friends) foru jer to ne prolazi i to je trebala davno naučiti.

Neću sada naširoko i nadugačko lamentirati o teoriji M-Ž odnosa, ali postoji jedna prokleta istina: muško-ženska prijateljstva ne postoje, osim ako su oboje homoseksualno orijentirani ili ako među njima ne postoji ama baš nikakva psihofizička privlačnost (što me dovodi do pitanja zašto bi se takve osobe uopće željele družiti i provoditi svoje vrijeme zajedno; dakle, ostajemo samo na orijentiranosti vlastitome spolu s obje strane kao jedinoj realnoj mogućnosti prijateljstva između muškarca i žene). Površno poznanstvo, OK, ali ništa više od toga; uostalom, muškarci oduvijek imaju prijatelje, a žene prijateljice. Doduše, žena doista i _jest_ u stanju imati muškog prijatelja jer ima dvije valorizacijske ljestvice, ljubavničku i prijateljsku, no muškarci imaju samo jednu, i na njoj se nalaze samo žene s kojima se može zamisliti u krevetu (na stolu / veš-mašini / podu / haustoru / spuštenom sjedalu automobila / tramvaju / razno).

I tako je sve završilo i prije nego što je doista počelo, ostavivši me da se pitam trebam li početi "razmišljati" manjom glavom, riješiti se svoje lagane androginosti (dakako, psihološke, a ne fiziološke) i ponekad pretjerane senzibilnosti i osjećaja. Pitam se trebam li postati potpuno tipičan muškarac - možda i trebam. Da jesam, ne bih bio tužan kao sada kad sam je izbacio iz života.

Imam otvorenu ponudu za "no strings attached" neemotivnu vezu s dugogodišnjom frendicom. Što me sprečava?

"baš_uvijek_iskren" - jel ti to drugi nick? :)))))

Pa da, to je tako - muškarac neće biti ženi prijatelj ako ne postoje šanse da završe zajedno. To što ima onih koji su spremna i na takav odnos, to je već pomalo zastrašujuće... Najgore je kad se naleti na papka koji je spreman preuzeti prvo mjesto na ženinoj "prijateljskoj" ljestvici i biti pretvoren u kategoriju iznad "muške prijateljice" koja se na engleskome, što ne želim prevesti jer gubi smisao, zove "cuddle bitch". Oni ponekad i spavaju zajedno (pod time mislim doslovce na spavanje, potpuno aseksualno i platonski), čak se i maze, često padne i poneka pusa u obraz ili čelo, a ona mu redovito priča o svojem dečku kojega nije briga za nju, koji se loše ponaša prema njoj i bla, bla, bla, dok on strpljivo (ponekad i godinama!) čeka da ona shvati kako je dobar i pažljiv, uvijek tu kraj nje kad joj njegova prisutnost treba i nada se raspletu scenarija dostojnog najljigavijih holivudskih romantičnih filmova. Kad mu sva ta aseksualnost dopizdi (a jednom hoće), onda se pretvara u onoga o kojemu će njegova buduća cura pričati svojem cuddle bitchu. I tako dalje. Krug se zatvara, svi sretni i zadovoljni, osim mene jer nikada nisam bio cuddle bitch niti bio u bilo kakvoj vezi s curom koju nisam volio :) Pa eto mi samovanja...