Quousque tandem abutere,o munde,patientia mea?!

sanjam...
sanjam more, a u plamenu se dižem.
udišem zrak, a vatru iz duše dišem.
hodam zemljom, nad glavom ognjevi pakla gore.
tražim...
molim ljubav, tuđu ženu želim.
ljubavi bih srce dao, a santa već mi dušu ledi.
nježnost bih dao, a um nepokorivo nešto drugo želi...
tutnji,grmi, razara u meni i dušu i srce i um vlast hvata
i munje ubojite u ljubav šalje i sve pred sobom
ubija, gazi, uništava i gasi u meni svaki tračak te
ljubavi, nade i želje i daje svijetu na znanje da vlada
i loše da savlada i neću!
neću više! da ljubim, da volim, da srce dajem.
da živim za ženu , da bez nje budem.
sad, još tu jednu suzu puštam nad svim osjećajima svojim
i sad rođen kao stroj, besmrtna mašina
koja ne treba ništa da joj treba,
nema nikog da je gleda
u jutru dok se neki par negdje budi i voli,
a ona ne sklapa oči, nego bez osjeta tijelo radom troši,
sam,bez života u sebi,
bez života oko sebe,
ustajem kao novo biće,
više ne kao Netko nego kao To.
kao kamen i stijena, lav i zmija!
...

- i tek na kraju tog dana,
kad više ni život neće me htjeti,
sjetit ću se da sam umro davno..
davno prije..
još dok sam srce i dušu zatro i čudovište, nečovjek, avet post`o...