Onako, usput

   Uvijek razmišljam o ljudima koji oko sebe nisu stvorili ništa...Cijeli svoj život gurali su se oko roditelja, mater i otac su uvijek bili tu da ih se pita što bi trebalo , a što ne... i onda dođu te godine, kojih se iskreno i ja pribojavam, pedesete, i onda rezimiraš, gledaš unatrag što jesi,a što nisi učinio od svog života, i onda shvatiš da nema ničeg za čime bi se osvrnuo, za što bi se uhvatio,nema obitelji... Roditelji su otišli, odavno, ili zadnjim atomima svog staračkog života još žive, a ti nemaš ništa. Kako uopće čovik nalazi satisfakciju u toj samoći, ja je se bojim, kao vraga, ne razumijem kako onda uopće cili život biti sam i niti ne pokušati to promjeniti, i sve pod izgovorom kod muških, "Ne dam ja moju slobodicu" ili kod iskompleksiranih žena,"Neće mene nitko tlačiti jedan me zeznuo, više neće"!!
   Iskreno, baš me ta tema zaokuplja, osobito kad vidim da takvi ljudi s ničim iza sebe, tako tužno skončaju svoj život,a slučajno su mi bili jako dragi, i priželjkiivala sam da im život bude ljepši,ali on se eto i završio,a da se moja želja nikad nije ostvarila...

radi straha od bliskosti.

dan, zsazsa, eeh...takvi ni sami sa sobom ne znaju, a di bi s nekim drugim..razmazeni, lijeni, neodgovorni...itd..ukratko, se****nje!

Ja sam se usrao s 44. i odmah našao "drugu", tako da mi je jasan taj osjećaj. Žena je bila mrtva već tri godine, klinci otfrknuli...Teško je biti sam, a ne bojati se...u tome je sva fora.

nikad nisam razumjela tu spiku oko toga biti sam ili imati nekoga...šta to uopće znači imati "nekoga"...u čemu je problem biti dostojanstveno sam...i zašto je potreban taj "netko"?

Duboko vjerujem da smo stvoreni da bi se naučili funkcionirati u paru, kao nesebični ljudi sposobni za ljubav i toleranciju.

Radi komocije.
Najčešće!

Funkcioniranje u paru je zaista rijetkost...zapravo mislim da ne postoji osim u trudnoći...onda si doista uparen..ostalo je neka zamišljena idealna situacija koja je nedostižna...osim ako ne postanemo borgovi...onda ćemo svi biti "jedno"

živjeti s nekim je zahtjevnije od toga kad se živi sam/a... jer u partnerskom odnosu postoji niz stvari koje se moraju tolerirati, sklapati kompromise, poštivati jedno drugo etc. etc. ... kad se živi solo, neke stvari su na prvi pogled jednostavnije, ali su puno kompliciranije... oni koji žive sami to jako dobro znaju... a i mi koji živimo u partnersko/bračnim odnosima to isto znamo :)

Mislim...onog trenutka kad shvatiš da si sam i da su u tom stanju i svi drugi ljudi koji te okružuju onda dođeš do zaključka da ne postoji "uparivanje" ...postoje zajednički ciljevi i interesi koji koji ljude spajaju samo u razini ostvarenja tih ciljeva...ostatak života si sam...sa samim sobom...

Mislim da je primjetno da se i u zajednicama živi osamljeno. Prilično!

Da, lektore, to je otprilike i moja misao...

lina, pa u tome i je caka što je taj zamišljeni idealni suživot zamišljen subjektivno. bezuvjetna ljubav je možda utopija a možda i cilj:)

žažice, zajeb je mislit da postoji neko predefinirano stanje koje treba uzjahat da bi sve bilo ok - sam si pišeš život, a puste teorija o strahovima od usamljenosti i strahovima od bliskosti su čiste pizdarijice ;D

Hm, da suživot...al to nije ideal...ideal bi bio da smo jedna duša a dva tijela...a to ne postoji...bar ne dugo...i onda opet shvatiš da si sam i da je taj drugi sam...al to ne znači da nema suživota...

mislila sam na idealni suživot:) suživot u kojem su dvije osobe u stanju ostati svoje, a imati osjećaj da s drugom osobom čine jedno:))*

Kako danas stvari stoje idealan dvojac su dva prava hermafrodita, a ostali su kao ono što se mora jer im manjka ono drugo.... Tužno ali istinito.

samoća je dobra i zajedništvo je dobro, kad se dobro nose. Iza sebe se mogu ostaviti nevidljive, neuhvatljive stvari. Previše se toga gomila i radi, fali zraka i tišine.

..ako me nesto iritira to su onda samoprozvani propovjednici, koji misle da je jadna bijedna i pateticna slika njihove malogradjanstine i takova zivota uzor za sve...model po kojem treba zivjeti. zasto neki ljudi misle da su oni "ostvareni" ako su zarobili nekog jadnika, kojeg varaju, ne odnose, potcjenjuju i radjaju ili mu prave djecu (ovo ide obostrano), nesretni i uguseni u toj vezi. Zasto mislis da si ti punijeg smisla zivota od nekog tko nema djecu!
Ti se kroz njjih ostvarujes i lijecis svoje komplekse kroz tu djecu, projiciras nesigurnosti i rjesavas nakupljene probleme i terete iz djetinjstva. Mislis li koliko njih tako sakatis? Osim toga, samoca nije uvijek izbor..nekim ljudima se takve stvari poput veze koja traje jednostano ne dogode..stjecajem okolnosti..ne njjihovim izborom. Sto bi trebalo, naci prvu sa police i ozeniti se, kako bi imali "sto ostaviti iza sebe"!?!?
To sto su tvoje zelje takve, ne znaci da su i njihove....kroji svoj zivot, a n drugima!