Onako, usput

Jučer je trebao biti sasvim običan dan, najprije doručak,domaći rad, priprema za školu, kasnije neka mala pauza...ali nije, otišao je iznenada,i iznenadio svih,a osjećala sam ljetos nekako da ga zadnji put vidim.
I stalno mi se ovih dana vrtilo po glavi da bih trebala nazvati, vidjeti kako je, kao što sam to uvijek radila, ali nekako nisam.
Sve naše slike su mi se vrtile po glavi, zbližili smo se nakon rata, bio je jedini preostali dragi član obitelji, koja se odavno rasula, i nestala, jedini koji mi se radovao kad sam dolazila...
Sad samo ostaju slike onog kafića gdje sam ga uvijek pronalazila kako mirno ispija piće sa svojim prijateljima,svih onih savjeta koje mi je davao... i tuga što više zaista ničega nema u mom malom mjestu osim grobova dragih ljudi kojih više nema.

al zato još uvijek imaš nas

jbg.nazovi nemaš šta izgubiti,a grobove zaboravi

cesta kojom sam davno išao do mora nije više nalik na onu cestu. Nema ni bora na raskrižju. Bio je visok i tazgranat i u noćima s jugom bacao je nemirne sjene. Tamo je bila kuća gdje sam odlazio s mješavinom radosti i tuge. Bakin život je bio težak ali nije kukala.