Potraga za smislom

Dugo sam se dopisivala sa tim nickom,šarmirao me na svim područjima koristeći svoje uigrane „ komunikacijske vještine „ koje su me obarale sa nogu. Ritam njegovih ispisanih rečenica razbuktavao je moju maštu.On je postao moja opsesija,srodna duša za kojom tragam.Tokm dva mjeseca intenzivnog virtualnog druženja počeo me strašno intelektualno privlačiti i izgarala sam od želje da ga upoznam.Bili smo iz iste županije.Dogovorili smo susret u parku,u večernjim satima.Nismo razmijenili fotografije pa smo kao znak prepoznavanja dogovorili da ćemo u rukama nositi knjige .Poprilično uzbuđena stajala sam na paviljonu gledajući dali ću ugledati nekog naočitog muškarca sa knjigama.Lagano se spuštala noć i u parku je bilo sve mračnije.Sjela sam na klupu i zapalila cigaretu.Iza leđa sam začula škripu grančica po kojima je netko hodao. Okrenula sam se da vidim tko mi se približava.Ogromna tamna spodoba zaklonila mi je vidik.Prestrašila sam se i izgubila svijest.

Kad sam ponovno došla k sebi nalazila sam se u nekoj prostoriji u kojoj je bilo dosta zraka baš kao da si na otvorenom.U oči mi je bliještilo svjetlo.Sve što sam nazirala oko sebe bile su samo sjene spodoba koje su se kretale.Nisam osjećala nikakav strah.Sjena koja je stajala tik do mene ,ljubazno mi se obratila:

-Ne boj se,sve će biti uredu.A tada je svoje neobične ruke koje su izgledale kao da tek nastaju iz energije počela gurati duboko u mojoj pleksus.Nisam osjećala bol ali niz lice su mi tekle suze.Osjećala sam kako se razdvajam.Mojim tijelom pulsirala je neka zelena tvar poput ektoplazme koja me je lagano peckala.

-Ne boj se-ponovio je glas.To sam ja.Rekla si da ćeš mi vjerovati.Postaješ napokon dio mene,tome neizmjerno veseli. Čekao sam da budeš potpuno spremna.Želio sam da uživaš u trenutku našeg srastanja.Tada je spodoba dosta naglo izvadila ruke iz mog pleksusa.Osjetila sam neizdrživu bol od koje sam ponovno izgubila svijest.Iz sna me u parku na klupi prenuo neki mješanac koji mi je lizao ruku i cvilio na uho.Knjige su mi pale na travnati puteljak.Pogledala sam na sat.Bilo je oko deset sati.Požurila sam kući.Cijelim putem sam bila tužna jer se moja virtualna srodna duša tako poigrala samnom.Srce mi je bilo slomljeno.Čim sam došla kući konektirala sam se da mu pošaljem poruku i izrazim svoje razočaranje.Bio je online.Brzo sam mu natipkala :Zašto nisi došao dugo sam te čekala?

-Zato jer ja ne postojim.Barem ne u obliku u kojem si me očekivala.-osjetila sam mirnoću ispisivanja te rečenice.

Tijelom mi je prošla lagana jeza.Žile su me počele peći kao da mi u njima suklja vrela magma,a tijelo mi je na trenutak poprilmilo neku neodređenu sivkasto zelenu boju.
U glavi mi prolete misli nedavnih novostečenih spoznaja koje su me intenzivno zaokupirale.Mi zapravo nismo sami ovdje.Okruženi smo nevidljivim silama koje sa nama dijele naš prostor.One nisu ni dobre ni zle i dobro smo zaštićeni od njih sve dok ih ne percipiramo.Ako se otvorimo njihovom utjecaju postajemo dobar materijal za njihove eksperimente.Shvatila sam da mi je vlastita znatiželja izmaknula tlo pod nogama.Susrela sam se sa nevidljivim svijetom koji nas okružuje i crpi našu energiju.Strah koji me je prikovao za stolicu ispred računala poslužio je kao dobar obrok za mog nevidljivog prijatelja.

-Tu sam ,draga šapne mi glas na uho dok se istovremeno ispisivala ista rečenica na monitoru.
Dok sam se tresla u nekom bolnom grču kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao:Inficirana sam,počeo je napad.Bol u pleksusu postala je neizdrživa širila se mojim cijelim tijelom. Osjećala sam to cijelim svojim bićem.Na momente sam bila nervozna.Nešto nije bilo uredu,ne sa ovim trenutkom već je obuhvaćalo više o čemu sam ikad razmišljala da bih mogla osjetiti.Osjetila sam pritisak neke nepoznate sile koja me tjerala da prihvatim nešto što ne postoji,što nije dio mene i ne pripada mi.Pritiskala me ljupko,tako da ne primjetim,a i podlo jer me navlačila na tanak led istkan od nebitnosti koje su mi predstavljale život.Naravno da sam u taj led propala do grla jer su te nebitnosti bile važan dio mog postojanja. Shvatila sam da svaka slijedeća radnja koju poduzmem može i nemora biti pokrenuta sa moje strane.Postala sam portal za misli i djelovanje entiteta koji se ne može utjeloviti. Moj zadatak bio je da mu ugodim.Nisam imala previše izbora osim da se prepustim i nastavim živjeti svjesna da sam nesigurna u svoje postojanje .

Ovo je kao Dilan Dog... ista atmosfera!

I kaj još čekaš, oli ne vidiš da sam ja spreman za tebe?

neznam zakaj mi je tvoj blog u favoritsima, i kak je tam zavrsil, Netko ga stavil valjda...al drago mi je da je jer ga inace nebi videl...good stuff!