True story

Kad dolazim, pitam se čekaš li me.
Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.
Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka, svjetla.
A nisam ti rekao: najviše se bojim vremena koje ne čeka.
A ja kasnim.
Volim te. I volim sve što si ti.
Tvoje oči pitajuće.
Tvoj smiješak opraštajući.
Tvoj korak ohrabrujući.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najčešća.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam učinio sve za tebe, ljubavi moja. 

Snagom
čovjeka,
povlačio je sa dna
moje misli,
ukopane u pijesak...
čvrstim užetom
opasane,
podigao je jednu
za drugom...
...bez kraja...
Dao im je zraka,
upijale su svijetlost
izbačene na hrid,
rasipajući
svoje draži,
na ohlađen kamen...
Umivao ih je toplinom
svog postojanja,
ispod ogrtača
utopljene...
dolazile su k' svijesti...
Progovorile su
istinom,
nesigurnim korakom
novorođenog...
probuđene stihom
skinule su povoje,
nage
pred svijetom...
...bile su preporođene... misli moje...