Mjesečeva prijateljica
....i prođ ovaj dan...još jedan u nizu koji je počeo neznanog datuma a tako i valjda završava...stvarno se ponekad osjećam ko mjesečar...prema dokazima i mrvicama koje ostavljam svojim putem prolaženja zaključujem da sam morala živjeti....ali ko da ne mogu razabrati sa kim gdje i kako...nema ničeg u mojoj prošlosti i budućnosti na što bi se mogla osloniti, na što bih mogla ukazati kao jednu konstantu ako želite oslonac u prošlosti i za budućnost...ko da se vrtim ko zvrk u krug u krug u krug...ponekad mi se čini da sama sebi uskraćujem kontakt s drugima...ko da imam fobiju od dodira, dodira s tuđim dušama...činim, vjerojatno nesvjesno sve da sabotiram bilo kakvu mogućnost zbližavanja...baš sada dolazim do zaključka da zapravo tako uživam u sigurnosti...tako znam da tako nitko neće doprijeti do mene, neće me povrijediti...a ja mogu ostati u tom blaženom međuzemlju...samo, glasni krici usamljenosti prijete mom vakumskom balonu sigurnosti i pukotine već nazirem...pokušavam ne drhtati jer se bojim da i najmanji pomak može značiti kraj...i bol...opet...
Mjesecu, prijatelju izgubljenih i usamljenih
04.11.2008. u 4:27 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar