HOCU LI....

Hoce li ikada osmijeh zablistati ponovo na mome licu?Hocu li znati obraniti sebe..pred sobom,pred ogledalom stvarnosti,pred licem onih koji me gledaju sa punim povjerenjem???
Hocu li moci izdrzati,ili cu pokleknuti?
Ja naizgled, tako siguran u sebe a tako slab i krhak,Hoces li me drugacije gledati,hoces li drugacije misliti o meni,nakon svega?
Hoces li shvatiti ono sto zelim
ovim poruciti,ili ces samo slegnuti ramenima i produziti,kao da se tebe nista ne tice?I samo se nasmijati.ironicno.A ja sam ti tako sve vjerovao...
Jos jedan zivotni poraz.Tek jedan u nizu.
Nitko sa sigurnoscu ne moze
reci,koliko ce ih jos biti,osim sto znam da ce ih biti.
Jer ucim na pogreskama
i porazima,dok sam ziv.I ne stidim se priznati.
Jer ja sam covijek...a on ima svoje slabosti.
Ipak,istina je da svako vrijeme donosi svoje,pa se tijesim,svima nam je isto.
S godinama se stice iskustvo i uci zivot,a greske su sastavni dio njega.I kad umremo ,necemo spoznati sve tajne i sve mudrosti zivota,ali ipak smo nesto...naucili.
Jer pogreske poput slame plove povrsinom. Onaj tko trazi bisere,mora duboko zaroniti!

Jer kad si rekla da odlazis...tog trenutka je u meni sve puklo,prelomilo se.Vrisnuo sam iz dubine duse,propeo se iz petnih zila...zasto opet meni,zasto opet ja???Urlik koji je kao lavina krenuo,kao grmljavina odjeknuo,kao eho odzvonio...na kraju sam zbunjen stao...
suze su govorile.
One uvijek govore,kada rijeci nestanu.Kada se sruse snovi...onako slane skupe se na uglovima i kliznu.pnekad se zadrze na trepavicama,razmisljajuci hoce li kapnuti bucno,dramaticno,ili se skliznuti dostojanstveno i nijemo.
Kako tezak i neizdrziv osjecaj u dusi.
Gusilo me je u grlu,stiskalo oko srca...htio bi a ne mogu
Zelim a nedaju mi.
Pronasao sam smisao svoga zivota-TEBE !!! a NIJE MI SUDENO.

Daleko si od mene,i jako mi nedostajes!!
Hodam stazama kuda smo prolazili trazim tvoje lice u moru drugih lica...
Zivim od sjecanja.koja su zauvijek u mome srcu.
Vrijeme lijeci sve,zar ne?
I zasto kada netko odluci otici.vrijeme se neda pomaknuti ni natrag ni naprijed.Zasto?
Ljudi oprastaju, ali nikada ne zaboravljaju,i ljudi povrijeduju al najvise sebe.Ljudi optuzuju,ali nikada sebe.
Zasto sve to???
Vrijeme ce mi pomoci da prebolim.Pomoci ce mi da nastavim.Ali zaboraviti.nikada necu u potpunosti,TEBE,zenu koju volim.
I tvoje ime...osobe s kojom sam zelio
dozivijeti starost.

Prolaze dani,mjeseci,ljeta... a ja jos nisam naucio kako bez TEBE...
a moram...

dogsđs se to i nama 50-takima !!
kao da nikad nismo voljeli, kao da do sad nikad ništa nismo izgubili !!!
postali smo mekši i osjećajniji !!??

Suosjećam s tobom, čini mi se da smo malo slični, razlika je što ja ne očajavam nego nastojim uživati u svakom trenutku što predlažem i tebi, npr, čitavši tvoj "Hoću li" shvatila sam da ima i muškaraca koji pate, iako sus rijetki. Iskreno, oduševila me priča.

ima, ima...
samo ih je malo koji to i kažu...
i to javno !!!

moraš biti jak , ipak vrijeme liječi , vjeruj al tako , nastane praznina, i to je bolje od boli, sretno!

Svi radimo i greške.Učimo se živjeti, kako i sam kažeš do smrti!
Teško je živjeti bez voljene osobe, no mora se...
Kako li je tek nama odovicama/udovcima?

daješ mi nadu da se može još jednom osjetiti leptirići u trbuhu bez obzira što dolazi nakon toga....neka i boli..još gore je kad ne osjećaš ništa a hrabro digneš glavu i ideš dalje život teče dalje...tako kažu....ah ali ništa ti nije važno....