Potraga za smislom

Neobičan je osjećaj kad te nenadano,potpuno nespremnog uhvati vlastita praznina.Tada se uistinu u tebi ne nalazi ništa.Emotivno ogoljen do kostiju,na vjetru i hladnoći stojiš postojano bez straha ili neke velike tuge koja bi zasluženo zauzela mjesto u ovoj priči.Jednostavno si tu ali kao da te nema.Ne prepoznaješ sebe u ulogama koje ti već godinama tako dobro stoje,koje rutinski igraš,ne boriš se,ne ustraješ,samo stojiš i promatraš kako se vrela magma ispod kože pretvara u kamen bez mogućnosti kretanja.Poput porculanske figure,ukočenog pogleda spremno čekaš da te neka nemarna ruka gurne s prašnjave police na kojoj si zauzeo svoje mjesto koje već godinama ljubomorno čuvaš .Hoće li netko večeras biti tako ljubazan i učiniti mi tu čast da me gurne u ponor kako bih se razbila,slomila ili ću vječno ovako zuriti u unutrašnjost sebe tražeći odgovor na promijenjeno stanje vlastitog postojanja.Priželjkujem pad jer ovdje gore na ovoj polici je strahovito hladno.Nema nikog budnog da me čuje.Ti spavaš .Promatram te kao što sam te godinama promatrala usnulog pokraj mene.Uvijek si me podsjećao na mit o stvaranju prvog čovjeka,Adama.Nabrijana scena iz nekog prastarog filma o stvaranju svijeta pomogla mi je da si ,gledajući te nagog i usnulog ,dočaram tebe kako u prašini od gline koju podiže snažan vjetar,eterične ruke oblikuju tvoje divno,snažno tijelo koje je stvoreno da me obgrli i zaštiti kako bih nestala u toplini zagrljaja koji je godinama bio moje utočište i svetište.Izgradila sam tron za tebe i predala se sa potpunim povjerenjem ,bez suvišnih pitanja,pristajući na kompromise koji su mi tokom godina oduzeli moju divlju snagu ,pripitomili me i učinili me ovisnom.Već dugo ,iako to ne priznajem sebi ,cvilim i podrhtavam poput ranjenje divlje životinje ne priznajući sebi poraz.Moji jecaji su večeras utihnuli,zamijenilo ih je glasno režanje.Ne prepoznajem se.Ne razaznajem ni tebe,moj Adame.Zar ti to nestaješ u prašnjavom vrtlogu razmrvljene gline?Još uvijek čujem kako duboko dišeš dok se polako udaljavam otresajući prašinu sa svoje duše.Polomljena porculanska figurica krvari na sagu.Skok joj je donio oslobođenje.Glumci su mrtvi.Deficit pretpostavlja završetak priče.

Ne skakati. Ici dalje...

sve te prilagodbe sistemima, dok ne kraju ne skuzis da si mrtav.....bas lose..ili gutas (i dalje), ili ispljunes..mozda prezivis.

Neminovno ne možemo izbjeći.Ponekad nam se učini da smo zaobišli kazaljke, ali one nas uporno prate i broje naše korake. Svakom je biću u osnovi, želja za životom i moramu mu se radovati. Vrijeme uvijek donosi nekog novog u naš život tko će nadajmo se imat sluha za nas, tako i za tebe;))

Kako znaš da je prvi čovjek Adam? Ne postoji ništa. To ti mogu ozbiljno reči. Ako te zanimaju takvi razgovori? Smatraj da smo uspostavili kontakt. Pogledaj moj profil.