Priče za laku noć

Dakle, bila jednom, u nekoj dalekoj zemlji neka mačka. I jednoga kišnog, hladnim vjetrom prošaranog jesenjeg dana, ta mačka je okotila pet loptica da joj budu potomci u okrutnoj igri evolucije. Mačići bijahu divni, jedan bijel kao snijeg, drugi crn kao noć, ali svaki skladan, miran, ugodan. Ipak, jedan od njih, također krzna crnog ko noć, sjajnog i skladnog kao u braće mu i sestara, imao je na lijevom uhu maleni, gotovo jedva primjetni, trokutić bijele dlake.

Vrijeme je prolazilo i mačići su rasli na ponos mame mačke, bili pametni, radoznali i zaigrani. I u svakoj igri sudjelovao je i mačić s trokutićem, ali nekako, uvijek pomalo po strani. Dok bi se do njega dokotrljalo ono zabavno klupko vune, drugi mačići izgubili bi interes, dok je bio njegov red da skače kroz travu, drugi bi mu okrenuli leđa. I sveudilj su, ispod glasa ali čujno, govorili o toj njegovoj bijeloj dlaci navrh uha. I maleni mačić je patio, iskreno i bolno. Kome ispričati svoje muke, kome objasniti da nije isti kao drugi a htio bi biti?

I mačić je plakao u dugim noćima, sklupčan u svom kutku košare, tužan i povrijeđen. I jedne noći, shvatio je što mu je činiti.

Jutro je osvanulo sunčano i toplo. Mačić se iskrao iz košare s prvim zrakama sunca, svi ostali još su spavali. I brzo krene da ispuni svoj plan. Oh, kako je bio sretan, i kako se samom sebi podsmijehivao što se ranije nije sjetio tako očigledna recepta za sreću.

Došao je do tračnica, duboko uzdahnuo, osmijehnuo se i spustio uho na tračnicu.

Vlak je došao, prošao i za sobom ostavio tek maleno, crveno jezerce krvi na tračnici.

POANTA: Ne gubi glavu jer si drugačiji od drugih!

Već sam mislila da je to onaj mačić koji je sada velika mačetina kod mene doma.. on se vjerojatno iskrao.. i u kafiću toliko duho hodao za mojim sinom..skočio mu u krilo- dok ga ovaj nije donio doma :))

Nekako sam očekivala happy end kao u ružnom pačetu:(

a i ja bi volio, ali ne postaju svi labudovi... ;)

znam:( no meni je draža sredina.. mogao je ostati ipak samo bez vrha svoga uha i od bola shvatiti 'kvaku':)))

ali u tome i jest stvar... što nema kvake, što se nema što naučiti... ni u priči a bogme ni u životu... osim, naravno, da se licemjerstvom i prema samome sebi može uraditi čuda :)

mislim da je kvaka spoznaja, a ne nauk:)

"spoznaja" je apstrakt... ako u startu ne znaš niti razlog vlastita postojanja, a čovječanstvo ga bogme ne znam niti može znati, što su ostale "spoznaje"? sitna zadovoljstva za otklanjanje depresije besmisla?