Ponešto o vjerovanju

Kako nastaje vjerovanje, kako nevjernik postaje dio vjerničke infrastrukture?
 
Otprilike ovako: 'nevjernik' se uključuje u vjerski ritual, u početku iz čiste zabave, no vremenom se događa nešto čudno, on naime, slijedeći ritual - počinje polako vjerovati, pretvara se u vjernika. Ili da citiramo Pascala: 'mani se racionalne argumentacije i naprosto se pokori ritualu, mani se ponavljanja besmislenih gesta, ponašaj se kao da već vjeruješ – i vjerovanje će doći samo.
 
Toliko o religijskom vjerovanju. Promotrimo sada kako vrlo sličan- ali ipak različit mehanizam djeluje u svakodnevnom životu, na onim područjima koja, na prvi pogled, nemaju nikakve veze s religijom. Uzmimo primjer iz svakodnevice. Netko se zaposli u nekom poduzeću, u kojem jasno, postoji, kao i u svakoj totalitarnoj organizaciji (a privatna i državna poduzeća jesu totalitarno ustrojena, ma koliko mi šutjeli o tome) ono što se naziva hijerarhijom. Ok, sa hijerarhijom je svaki novi zaposlenik upoznat, te za razliku od našega nevjernika iz prvoga primjera (koji se podsmjehujući priključuje vjerskom ritualu kojega smatra besmislenim, o kojemu ne posjeduje znanje ) u samom početku stupanja u sustav posjeduje znanje o tom sustavu, o njegovoj hijerarhiji, dakle sam mu ritual nije nimalo besmislen, organizacija mu se čini i te kako smislenom.
 
No, s protokom vremena, počinju se događati čudne stvari: direktor za koga mu se činilo da je čovjek od integriteta i poštenja (jer sam njegov položaj u hijerarhiji to implicira, to mu je opisu radnoga mjesta), počinje se pokazivati kao sitni lopov, prevarant, snob okružen hrpom ulizica i doušnika, ukratko kao ljudska gnjida. Ne samo, on, dakako, odjednom se otkriva da se i rukovoditelji na nižim razinama slično ponašaju, a najveće iznenađenje nastupa kada naš nesretni novozaposlenik vidi da  gotovo iste navike imaju i neke njegove kolege. Ukratko, naš pojedinac počinje zamijećivati da sustav pušta na sve strane, i da s onom što je navedeno u opisima radnih mjesta, s onime što bi trebale biti norme ponašanja, dakle propisani ritual, da povučem oparalelu s prethodnim vjerskim primjerom, nema nikakve veze. I što sad, kako izaći s time na kraj? Udariti na sva zvona da je direktor prevarant (a jeste), da su kolege ulizice (a jesu), iznijeti istinu na vidjelo? Besmisleno, posljedice po našega novozaposlenika nije teško zamisliti. I tada se polako, sitnim korakom nazire rješenje. Ok, ja znam da je direktor smeće, ja znam da me kolega iz iste sobe cinka šefu, ja znam da bi mi onaj koji mi se stalno smješka zabio nož u leđa prvom prilikom, no ponašat ću se kao da to ne znam. I tu kod tog kao da nastupa ključni trenutak, identičan onome kada naš prvotni nevjernik slijedeći vjerski ritual polako, ali sigurno postaje vjernik. Ritual koji se ovdje slijedi jest ritual pristajanja našeg novozaposlenika na rupe u sistemu koje je vidio, on za njih zna jako dobro, ali se počinje ponašati kao da ih ne vidi.
 
Ono što slijedi je gotovo nevjerojatno: on koji zna da je sistem izopačen svojim kao da ponašanjem postaje dio tog sustava, sve spoznaje o iskvarenosti sistema polako iščezavaju, Freudovski rečeno, bivaju potisnute u nesvjesno, i time bivaju nedostupne svjesnom znanje. Svaki sustav, dakle, uključuju određenu količinu neznanja  o sebi, to je uvjet njegova opstanka i funkcioniranja. U ovome slučaju to je neznanje posljedica postupnog KAO DA ponašanja našega novozaposlenika. On svu pokvarenost i izopačenost svojih kolega počinje nazivati onim čarobnim imenom – REALNOST. ON SE PONAŠA KAO PRAKTIČNI VJERNIK. Eto, realnost, da bi opstala, mora nužno uključiti neznanje o sebi. A sustav koji uključuje neznaje o sebi je nužno sustav vjerovanja, naš je novozaposlenik zapravo vjernik, samo što je crkva – privatno ili državno poduzeće. Na nekim drugim razinama ta je crkva država, vjera, nacija, obitelj, škola, nogometni klub, lovačko društvo, udruženje filatelista, sudovi, birokracija, u krajnjoj liniji, pojedinac sam, njegov ego se temelji isključivo na vjerskim procedurama koje su opisane u ovome tekstu. Ego nije ništa drugo nego skup naših zabluda o nama samima – te zablude su posljedica vjerovanja čiji je nastanak opisan.

AMEN

Tvrd kurac i crne cipele nikad ne izlaze iz mode.

Car caruje a...Dundo Maroje!!!