Iz vremena i prostora

Bila jednom jedna...zvali su je Pepeljuga. Snjeguljica. Trnoružica. Bila sam i ja- mala, sanjalica. I mislila da imam šanse. Ma, dobro, nije me zla maćeha odgajala, nisam u pepelu spavala, nisam ni majušnim pticama pjevala tanašnim glasićem- nisam imala sluha, inače bih. Nije me lovac po šumi naganjao i nije umjesto mojeg, maćehi odnio srce Bambijeve mame...Vremena su bila malo drugačija-modernija. Šume iskrčene, srne plašljivije... Nisam imala čizme od sedam milja da samo preskočim sedam mora i sedam gora i nađem Onog Kojeg Tražim. Morala sam korak po korak. Gledala sam ravno pred sebe. Nisam ih mnogo srela- neki su već bili zauzeti,i živjeli sretno do kraja života. Neki su valjda samo projurili na svojim bijelim konjima pored mene-nisam ih stigla ni primjetiti.
Ali, bila sam uporna. A znamo(jer su nam rekli) da se svaka upornost isplati. Isplata je bila sasvim princolika. Našla sam i ja Onog Kojeg Sam Tražila. Ili je on našao mene. Dobro sad, nećemo cjepidlačiti. Pogledi su nam se sreli i znali smo- potraga je završena. Konačno možemo malo odmoriti. Usne su nam se takle i ...princa sam u baru vratila!
Gdje sam pogriješila?
 Trebala sam na prstima hodati, pogleda prema dolje- žapce u prinčeve pretvarati...Trebala sam se prije upitati zašto sve bajke završavaju poljupcem. I gotovo. Nema dalje. Prekid filma. Trebala sam,ali nisam. Naučila sam. Sama.
 

ocekivala sam drugaciji kraj :P jesi me zajebala :P

ova priča nema sretan kraj. imat će ga neka druga. ;))

sad, sretan ili nesretan? mogla si nakon poljupca zabe - sama postati zaba