Pustinja

Sjedim na terasi prijateljeve vikendice na Viru. Drugi tjedan godišnjeg polagano se primiče kraju. Vrijeme provodim u zezanciji  sa frendovima, dobro se provodimo i uglavnom mi je ugodno, no bez obzira na sve, trenutno osjećam usamljenost u najdubljem, najizvornijem obliku. Kao da u čitavom svemiru ne postoji žena koja će u meni vidjeti osobu vrijednu svoje ljubavi, osobu uz koju će joj starost lakše pasti, osobu zbog čije blizine će osjećati toplinu u srcu svom do kraja života. Kao da su u filmu mog života nestale glavne glumice i ostale isključivo prolaznice i statistice koje čine uobičajeni dekor svakog filma.
Pitam se, da li ima smisla ulaziti u nekakvu vezu samo zbog toga da bi izbjegao fizičku usamljenost ili je došlo vrijeme da prihvatim da ću ostati usamljen i fizički i na onaj drugi način do kraja života?

sam ne znaci biti i osamljen. bolje biti zdrav sam, nego bolestan s nekim. ipak postoji nada .......:)) i ona, samo je trebas prepoznati

ima nas još koji se tako osječaju kao ti.
ta usamljenost prelazi u način života bar kod mene.
teško je naći osobu koja ti u potpunosti odgovara. pozdrav.

Heeej, tamo! Ovo zvuči kao jutarnja depra... Ne daj se! Znaš kako je na filmu, koliko starletica mora proći audiciju dok se ne pojavi ona prava zvijezda? :-))

Pa što? Vjerojatno je bilo i gorih alternativnih scenarija za cjelovečernji film katastrofe.