all_or_nothing

Jutro je zamalo svanulo...Nekakva nestvarna magla zarobila je ulice moga djetinjstva.Snijeg se stopio s njom i zajedno čine blijedu,mutnu zavjesu.Poput sjećanja sakrivenih u dnu svijesti.Pokriven perjem davno zaboravljenih gusaka zahvaljujem Bogu na još jednom poklonjenom danu...Ustajem tiho,da ne probudim sjene noći koje još vrebaju neoprezne.Hladnoća danima ne popušta.Danas je taj dan...Glad je neizdrživa i pojeo sam čak i vlastite nokte.Moram pobjeći odavde.Ostao sam posljednji.Da,predajem se!Trebao sam to učiniti kad i ostali....Već minutu nakon ustajanja počeo sam lagano drhturiti.Treba se kretati.Brzo,koliko to mogu,navukao sam svu odjeću koju sam imao.Ostao je jedino stari,buđavi kožni kaput.Obukao bih i njega ali bojim se da će mi usporiti kretanje.Na noge bakine čarape,krplje i posljednji pogled na lik u ogledalu...Uh,kako se promijenio.Dugačka brada prekrila je umorno i isušeno lice,kosa je bila sijeda i podsjećala me na stare filmove o indijancima...Kao poglavica nekog plemena koji su otkrili tajnu vječnog života,zbog nečeg se zamjerili bogovima i bili kažnjeni prebrzim starenjem...Vjetar me iznenadio istog trenutka kad sam otvorio vrata.Fijuk mu nisam čuo.Snage njegove nisam se uplašio.Ali snijeg kojim me pogodio u oči isti me tren gotovo oslijepio.Ha,misliš me uplašiti tim?Običnim pahuljama?Tim mravima bijelim i bezopasnim dok se ne udruže u hordu!Horda se nakotila i noge su mi tonule u bjelinu njenu i mekoću.Neka,više nema povratka...Požurit ću...Šuma je bila mrtva.Inje je raslo mjesto lišća i bilo bi lijepo da nije greblo po licu dok sam se provlačio kroz šikaru.Nisam smio podići glavu jer,poput prašine,uvlačilo se u njedra i topilo na grudima...Nisam ju smio spustiti jer isto je činilo na leđima.A vlaga je smrt.Samo hodaj,hodaj,hodaj...Snijeg je bio sve dublji.Sve teže je bilo dizati noge...Noge!Pa tek sam sad primjetio kako ih ne osjećam!Moram stati...Ugrijati ih...Eh,da mi je vatra i njena božanska toplina...I poput Mojsija ugledam vatre!Vatre veličanstvene tinjale su svuda oko mene i potrčim prema njima.....Usput poskidah rukavice,izgubih krplje i pužući kroz snijeg zagrlim novu količinu hladnoće mjesto vatri koje su postojale jedino u mojoj glavi...Očajan i sam sklupčam se ispod bora,sakriven barem od vjetra.Ukočenim rukama trljao sam noge,pa koljena,pa noge...Znao sam da je kraj.Suze mi potekoše niz obraze ali nisam ih trebao brisati jer gubile su se u bradi i ledile na licu.Usne sam izgrizao do krvi pokušavajući ostati budan ili jednostavno zato jer je krv bila tako topla...Kratki bljeskovi svijesti i nesvijesti pobrkali su misli i odveli me daleko...U djetinjstvo i bakinu kuhinju.Čuo sam jasno njen glas i kako me zove na ručak...Čuo sam i mirisao slastice njene...Osjetio sam toplo pecivo i marmeladu od višanja...Naslonio sam se na drvo i uživao bijelu smrt...