True story

Povjerujemo li postojanim uvjeravanjima užur­banosti i površnosti, lako se može dogoditi da ćemo povjerovati da je vrijeme u kojemu živimo, da su naši životi lišeni blagoslova. Povjerovat ćemo da je prokletstvo, a ne blagoslov, temeljna odrednica naših života.
A svatko je od nas otkan od blagoslova, ne­brojenim blagoslovima natopljen. Unatoč tome. može se dogoditi neshvatljivo: da, premda su najdublji, najživotniji, previdimo blagoslove koji se ne mogu dotaknuti. Blagoslovi po kojima smo ljudi. Po kojima možemo opstati i uzdići se kao ljudi.
Možda i nije čudo što previdimo blagoslove koji nas pohađaju i drže u središtu naših bića, kad tako olako previđamo blagoslove koje doti­čemo. Blagoslove o koje se svojim tijelom osla­njamo. Blagoslove koje svojim rukama držimo.
Jer postoji, primjerice, napose u hladno doba godine, blagoslov drva spremljenih u podrumu. Blagoslov suhih i toplih cipela. Blagoslov dobrih kaputa. Blagoslov zimnice u ostavama, blagoslov koji su priredile dobre i brižne ruke. Postoje posve obični blagoslovi kao što su pitka voda u slavinama, struja u žaruljama. Blagoslov krova koji ne prokišnjava.
Ti blagoslovi nam pomažu da živimo, da živimo ugodno, ma koliko skromno živjeli. I dok su prisutni, ne uočavamo ih, kada izostanu, pre­poznajemo se nepravedno lišeni. Jer toliko toga doprinosi blagoslovu koji izričemo riječima »ljudsko dostojanstvo«. Toliko toga što toliki, bez svoje krivice, ne mogu smoći.
U blagoslove koje možemo dotaknuti na oso­biti način možemo ubrojiti prisutnost voljenih. Ruka voljene osobe, njezino disanje uz nas, neizrecivo je dragocjen blagoslov. Blagoslov koji nas na tolike načine obogaćuje. Daje lik našim dušama.
Zahvalnost za blagoslove koji na tolike slućene i neslućene načine oblikuju naš život, pomaže nam da se bolje prepoznamo. Da pot­punije, i svjesniji svoje sreće, proživimo daro­vane nam korake.