True story

Ponekad se pitam je li nebo, barem po ljudskoj mjeri, uopće moguće? Za pakao, na žalost, nimalo ne dvojim. On je, po ljudskoj mjeri, itekako izvjestan.
Svednevice mnoge, i to posve olako, smještamo u pakao. "Tamo im je mjesto" - kažemo. - "Kao da su vragu ispali iz torbe." Vrlo ih lako uočavamo i jednom uočene za svagda određujemo. Križamo ih s popisa svoje nade. Kao - uzalud je trošiti svoju krhku nadu na njih. Posvetimo se radije nečemu drugome. Neko­me drugome.
Naš privatni pakao, naši privatni paklovi, znaju biti itekako napučeni. U njima je trajna oskudica prosto­ra. Tolika da je u njima teško i disati. Pa opet, uvijek iznova nalazimo one koje ćemo onamo poslati.
S našim je nebom posve drukčije. Kada razmišljamo o njemu, ponašamo se kao da se pripremamo za život na pustom otoku. Teško nam je sastaviti popis onih koje bismo onamo sa sobom poveli. Slutimo, naime, da je u nebu odveć lijepo, pa smo probirljivi s kime ćemo tu ljepotu podijeliti - pogotovo stoga što će to dijeljenje ljepote potrajati. Razumljivo, naše mjesto u našemu nebu nije nimalo sporno. Ali kada prebroji­mo sve one koje bismo ondje rado vidjeli, ne preostaje nam drugo nego zaključiti da će u našem nebu vladati podosta komorna atmosfera. Naravno, svjesni smo da, što se našeg društva u nebu tiče, o nama ne ovisi baš sve i da ćemo ondje biti primorani susretati i mnoge za koje baš nismo odveć sigurni da su se zatekli na mjestu koje im pripada. Ali što ćemo. Bog ima neka svoja mjerila i nije mudro pretjerano ih ospora­vati. Moglo bi nam se zalomiti da tako i sami sebe osporimo.
Međutim, sva sreća da i dosjetljivost spada u popis naših vrlina. Tako mi zamišljamo, pripremamo i una­prijed oblikujemo svoja mala neba unutar velikog Božjeg neba. Naša mala neba bit će nešto posve izu­zetno. Pristup u njih neće biti određen Božjom blagošću i njegovim milosrđem već na mnogo ozbiljniji način, kako bi se sačuvala doličnost toga svetoga mje­sta.
No, skučenost naših neba u izravnom je odnosu sa skučenošću našega srca. Štoviše, skučenošću svojega srca tako često prikraćujemo i sebe same i one s kojima živimo za iskustvo neba ovdje na zemlji, među nama. Skučenost našega srca udaljuje nas od mogućnosti neposrednog susreta s Bogom, slabi naš vid i našu volju da budemo ljudi. Umjesto da osmisli­mo dom svojeg života, umjesto da u njemu udomimo one koji su nam darovani, one koji su nam povjereni, mi stojimo pred vratima svoje duše i onemogućujemo ulazak u nju svakome kome dospijemo. Tako naša duša počinje zjapiti prazna, tako u njoj trne toplina, tako blijede blizine. I sve više nas nema. Sve smo dalje od neba.
Jer nebo se ne može steći. Nebo se ne može sačuvati za sebe. Nebo je za nas svojom ljubavlju stekao Isus. Po njemu ono je dio svakoga od nas.
I koliko to nebo iznosimo pred druge, koliko nebom obogaćujemo one s kojima živimo, koliko smo rasipni nebom, toliko smo - samo toliko - razumjeli istinu o nebu. Toliko smo u njemu.