Svi smo mi tu zbog ravnoteže među zvijezdama, hmmmm :))

JANTARNA ZORA



Ustavši Urk, primijeti poveći zavežljaj napola ukopan u svježe napadanom snijegu nedaleko od kućnih vratiju. Ne posvetivši tome neki značaj, pretpostavio je da se radi o nekom teretu što ga je Marlont trebao dostaviti u obližnju naseobinu Quatalonskih trapera, koji su u obližnjim šumama lovili kolovrate ždralove.
Popivši svoju jutarnju manioku, energetsko piće koje je između ostaloga opskrbljivalo prosječnog čovjeka dostatnom količinom energije za preživljavanje skoro tri dana u ledenim jantarnim šumama sjevernog prstena, a ujedno održavalo i prikladnu tjelesnu toplinu, sprečavajući smrzavanje. Manioka će mu idućih mjeseci biti jedina hrana i piće za vrijeme velikog lova u jantarnim šumama. S užitkom je obrisao i posljednju kap manioke s smaragdnozelene brade, po kojoj je bio nadaleko poznat i omiljen u društvu posebice djevojaka, iako ga je to na neki način opterećivalo, te nije baš odviše mario za tu stranu svoje popularnosti.
Urku su bile 272 standardne Quatalonske godine, što ga je prema tamošnjim mjerilima činilo zrelim mladcem za zasnivanje obitelji i vezivanje. Quatalonci nisu poznavali institut braka, iako su društvenu zajednicu činili monogamni parovi, koji bi se vezivali i kasnije podizali djecu ukoliko im je dodijeljeno pravo na to, zbog stroge kontrole nataliteta prouzročene višestruko produženim životnim vijekom. Do prije nekoliko generacija životni vijek prosječnog Quatalonca nije bio duži od tristotinjak godina, što se sada zahvaljujući otkriću gena koji uzrokuje starenje. Njegovim izdvajanjem iz DNK i reprogramiranjem neutraliziran je do te mjere da se životni vijek ušesterostručio. Kao protuteža i usporenom procesu starenja izvedena je dodatna intervencija na genetskom kodu Qatalonaca koja je usporila i sam proces rasta, te fizičkog i psihičkog razvoja.
Prosječni Quatalonac prvih trideset godina života fizički bi se razvio do faze odrasle jedinke, da bi tek u stotoj godine počeo njegov mentalni razvoj, te bi u dvijestotoj godini smatrao se potpuno psihički i fizički razvijenom osobom, te bi mu tada bilo dopušteno podnijeti zahtjev za vezivanje i osnivanje obitelji.
Sam proces odabira parova prvenstveno se vrši na razini genetske podudarnosti da bi se izbjegle moguće deformacije kod potomstva, iako nije uvjet tako da svaki pojedinac može odabrati svog partnera po vlastitom nahođenju. Quatalonci nisu narod koji bi previše polagao na osjećaje, jer imaju neobično snažno ugrađen instinkt za održanjem vrste, koji im je nasljeđen iz vremena velikih sjemebrodova i teraformizacije planeta.

* * *

Cijela priča oko projekta "Jantarna zora" pokrenuta je nakon sto je jedan od Urkovih predaka preživio zatrpan u rudniku visoko radioaktivnog elementa "Scibicija 2" koji se koristio kao pogonsko gorivo za atmosferske i radijacijske štitove do prije nekoliko godina. Nakon što je iskopan ispod ruševina čovjek se osjećao izvanredno dobro te je kao jedinu posljedicu i podsjetnik na nezgodu ostala gusta zelena brada, koja se nasljeđivala iz generacije u generaciju sve do Urkovih dana, ali i povećani životni vijek što se pokazalo tek godinama kasnije kad je i pokrenut projekt. Urk nije volio popularnost koja ga je pratila zbog slavnog pretka koji je zadužio Quatalon i njegove stanovnike u tolikoj mjeri, da su se svi ponaosob osjećali dužni pružiti Urku nešto zauzvrat, pa makar bio to i osmijeh ili ispod glasa upućena ljubazna riječ u prolazu. Jednostavno želio je živjeti svoj život, te je to i bio razlog uz veliku ljubav prema Jantarnim šumama i razlog zašto se povukao u snježnu pustoš sjevernog prstena, i pridružio se skupini lovaca i biologa koji su lovili i proučavali vrlo rijetku vrstu poznatu pod imenom "Kolovrati ždral" za koju se pretpostavljalo da je druga visokointeligentna vrsta na naseljenoj polutci planeta, a nekolicina biologa tvrdila je da su genetski savršeniji i inteligentniji i od samih Quatalonaca.
Lov je uvelike počeo i već je nađen jedan par ždralova, te su se vršile zadnje pripreme za njihovo hvatanje i transport u istraživački centar u ekvatorijalnom prstenu. Prenuvši se iz razmišljanja Urk odloži zdjelicu za manioku na policu, uvidjevši da je već prilično kasno te će biti bolje da probudi Marlonta jer je krajnje vrijeme za polazak ukoliko žele pridružiti se lovačkoj skupini koja se ulogorila nekoliko teraklikova sjeveroistočno od njihove baze. ušavši u kuću ugledao je uredno složen krevet s čvrsto zategnutom posteljinom od xenotinila, što je bilo čudno jer Marlont u ovih sto i nešto godina otkako se poznaju nikada nije pospremio krevet. Već se okrenuo kad mu je pogled privukao kratki bljesak na površini xenotinilske plahte. Približivši se ugleda malu xenovinilsku pločicu veličine dlana, kakve su se koristile za zapisivanje manjih količina podataka i kao osobni komunikatori unutar dosega lokalnih odašiljača kojima je baza raspolagala.
Krajnje je neobično za Marlonta da ostavlja komunikator i udaljava se od baze naviše od jednog klika, a da se pri tome nije javio. Uostalom sigurno se mota oko nekakve djevojčure pomislio je onako za sebe Urk, jer se znalo da Marlont otvoreno zastupa struju u društvu koja se borila za veću slobodu pri odabiru partnera s kojim će se vezati.
Marlont je Urka upoznao negdje polovinom 17375 godine po Quatalonskom kalendaru, na Uslandotskom sveučilištu za vrijem obuke iz društvenih predmeta koju su obojica pohađali s iznimkom da je Marlont tada već četvrti put pohađao isti semestar koji nije uspio položiti ni do dna današnjeg. Marlont je oduvijek bio vjetropir, sušta suprotnost Urku, i velik dio vremena posvećivao je druženju s ostalim polaznicima sveučilišta, jer je smatrao tako najbolje izgrađivao sebe kao jedinku u društvu, u čemu se čak i Urk donekle slagao s njegovim stajalištem. Nakon što je na ne baš najdoličniji način zamoljen da napusti sveučilište u Uslandotu, pridružuje se nekoj lovačkoj družini sljedeći njihov pustolovni duh, te tako i nalazi Urka kako on to kaže zakopanog u nekakvoj bazi sa nekolicinom biologa i istraživača koji očajnički traže par Kolovratih ždralova, i tako ostaje u bazi isprava kao Urkov gost a kasnije neka vrsta baznog ekonoma i dostavljača. Za njega su iznenađenja bila nešto što se podrazumijevalo, uvijek je bio drukčiji, i nije se poput Urka posvećivao cijelim bićem nekom poslu, ali začudo okolina ga je prihvaćala kao takvog i nerijetko je u životu prolazio lakše od Urka. Za njega je život bio velika igra u kojoj sam izabireš stranu, a Marlont je izabrao pobjedničku kombinaciju, iako ga ni kad je gubio to nije previše zamaralo, jednostavno bio je nepopravljiv optimist i srećković.

Zaista bilo je krajnje neobično da ga Marlont nije na odlasku probudio, ili barem ostavio poruku kada se vrača. Nije bilo baš prvi put da je tako nestao, ali uvijek se javio Urku ili bi mu po nekome dojavio gdje je i kada se vraća. Vrijem polaska s nije više moglo odlagati, iako je Urk podsvjesno usporavao sam sebe u pripremama, u nadi da će se Marlont pojaviti odnekud, uostalom bilo mu je mrsko obavljati posao koji ovaj nije obavio, što je značilo još jedne lebdiskije pored njegova četiri para koje je već ionako teško kontrolirao, ali nije bilo izbora, trebalo je dostaviti lovcima zavežljaj koji je stajao pred kućom.
Pošto je utovario svu opremu i paket na lebdiskije Urk se bacio na podešavanje autopilota za slučaj da izgubi koji par, skije će pratiti signal njegovog komunikatora. Na satelitskoj snimci iz orbite vidjelo se da u sjevernom prstenu bijesne oluje, tako da će put od nekoliko teraklikova potrajati do večeri, a onda ga čeka prolazak kroz jantarnu šumu do zimskog logora gdje se smjestila istraživačka ekipa.
Krenuo je dva standardna sata kasnije jer više nije mogao čekati Marlonta ionako je već riskirao da ga noć uhvati negdje u ledenoj pustoši sjevernog prstena, a kampirati na otvorenom i to u doba olujnih nevremena specifičnih za veći dio godine na području jantarnih šuma bilo je skoro neizvedivo. Prvih nekoliko sati prevalio je bez većih problema, čak i prilično monotono, beskrajne snježne ravnice na kojima se oslikavao odbljesak dalekih jantarnih šuma, pa je i snijeg poprimio boje od žarke žute do krvavo crvene. Prvi događaj koji je prekinuo monotoniju, bio je nailazak olujne zone, koja je iz temelja prodrmala Urka i prisilila da na povećani oprez u upravljanju lebdiskijama, koje su počele otkazivati poslušnost, a Marlontov par je uskoro otkazao zbog kvara na pogonskoj jedinici. U sebi proklinjući Marlontovu nemarnost, jer je redovito propuštao servisirati lebdiskije i ostalu opremu, što je kao posljedicom rezultiralo kvarom na pogonskoj jedinici lebdiskija, bacio se na preraspodjelu tereta s svojeg para skija, da bi utovario neophodnu opremu, a ostatak bio prisiljen ostaviti s nadom da će biti tu kada se bude vračao. Rasteretivši jedan par skija utovario je Marlontov paket s opremom za lovce i ekipu biologa, izgubivši na to dodatnih sat vremena. Oluja se pojačavala tako da je postalo gotovo nemoguće upravljati preostalim skijama. Urk je uzaludno pokušavao komunikatorom uhvatiti signal orbitalne navigacijske postaje, te naposljetku ručno unosi koordinate u komunikator, a skije prebacuje na autopilot režim rada.
Do ruba jantarnih šuma stigao je s svitanjem idućeg dana, uvidjevši da ga je oluja skrenula za pola teraklika zapadnije od predviđene rute. Pripremio je jutarnju manioku i s zadovoljstvom ispijao vrelu tekućinu koja mu je vračala svakim gutljajem snagu u protrnule mišiće, pitajući se da li je Marlont vidjevši da je otišao krenuo za njim i zalutao u oluji. Izvadio je komunikator i odaslao ping signal očekujući trenutni odgovor Marlontovog komunikatora. Odgovora nije bilo Marlontov komunikator nije bio u dosegu orbitalnih komunikacijskih satelita, što je bilo više nego smiješno jer u zadnjih 17375 godina tj. od dolaska prvog sjemebroda nitko nije napustio planet, a sateliti su tvrdili upravo suprotno da Marlont nije u planetarnom sustavu Quatalon.
Urkovu pažnju privuče skupina koja mu se približavala velikom brzinom s istoka i prema podatcima iz komunikatora bila je to skupina biologa koje traži. Nakon izmijenjenih pozdrava i kraćeg razgovora uz manioku ekipa se uputila dalje svojim putem i povela lebdiskije s opremom koju je Urk donio umjesto Marlonta, zahvaljujući mu na usluzi te ga uputiše najkraćim putem do baznog logora u šumi udaljenoj četvrt klika od Urkovog trenutnog položaja što ga je uvelike čudilo ali pripisao je to grešci u navigacijskom modulu komunikatora.
Logor je bio smješten na četvrt klika od ruba šume u vulkanskom krateru promjera dvadeset klikova, sa svih strana okružen stablima Jantarne bukve, najzatupljenije vrste u vegetaciji Quatalonskih jantarnih šuma, padina prošaranih velikim Jantarnim hrastovima kojih se tu nalazilo na tisuće. Onaj tko prvi puta zaluta u jantarnu šumu ima osjećaj da je usred vatrometa u tisućama nijansi žute i crvene boje, što isijavaju iz stabala pulsirajući. Kad je Urk stigao u logor, činilo se da je napušten tek je blago zračenje na koje je upornim pištanjem upozoravao komunikator odavalo ljudsku nazočnost. Centralna zgrada u logoru, zapravo radilo se o montažnoj baraci od xenovinilskih ploča i xenotinilskog platna obloženog iznutra kao izolator protiv polarne hladnoće koja je vladala u području cijelog sjevernog prstena, odavala je zapuštenost i neodržavanje što je čudilo Urka, te je u sebi pomislio da možda ipak postoji netko neuredniji od Marlonta kad može obitavati u ovakvom neredu i prljavštini. Nakon što je obišao cijeli logor Urk a da nije našao nikakvog znaka skorije ljudske nazočnosti u logoru osim malog reaktora koji je energijom napajao cijeli logor, a koji je zbog neodržavanja propuštao manju dozu radijacije na koju je uporno upozoravao komunikator.
Nakon što je raspakirao donesenu opremu i namirnice s preostala tri para lebdiskija Urk se smjestio u jednu od pokrajnjih baraka i odlučivši malo odrijemati do povratka lovaca i biologa u bazu.

* * *

Iz sna ga je prekinuo alarm detektora pokreta koji su bili postavljeni uokolo logora, koji su se oglasili svuda po logoru. Otvorivši oči ugledao je veliku glavu i s desetcima očiju koji su ga podsjećali na malene solarne kolektore, kako ga promatra. Začudo nije se osjetio ugroženim, jer se samo biće izgledalo miroljubivo usprkos tome što je svojom veličinom sudeći prema onome što ga je promatralo a pretpostavio je da se radi o glavi kolovratog ždrala ispunjavalo polovicu Urkove spavaonice, ulijevalo strahopoštovanje u kosti. Urk do sada nije imao priliku vidjeti kolovratog ždrala, zato što su vrlo rijetko zalazili u područja napučena ljudima, i sada je imao priliku vidjeti par koji je stajao usred logora u svojoj punoj veličini. Nikad nije vjerovao pričama koje je slušao kao dijete da kolovrati ždralovi prevaljuju od nekoliko tisuća teraklikova u jednom danu jer bi to značilo da su pravi gorostasi čiji bi korak bio dugačak najmanje četvrtinu klika, a bili bi visoki barem jedan klik. Sada je gledao dva primjerka visoka gotovo dva klika tako da su skoro glavama nadvisila rub vulkanskog kratera u kojem se logor nalazio, i Urk se pitao koliki im je napor bio potreban da dođu neopaženi do logora.
Iznenada se mozaik u Urkovoj glavi počeo slagati, i svi dijelovi slagalice počeli su sjedati u predviđena im mjesta, počevši od Marlontova tajanstvenog nestanka, preko oluje, greške u navigacijskom modulu komunikatora, napuštenog logora, jednostavno sve je počelo dobivati smisao. Podsvjesno se poželio štipnuti za obraz da se uvjeri da ne sanja, ali sve je bilo suviše stvarno tako da mu se i sama pomisao učinila smiješnom. Odozgor su ga promatrala u tišini dva ždrala svojim velikim očima, i imao je osjećaj da nešto žele od njega, ali jednostavno nije mogao dokučiti što bi to moglo biti.
Na trenutak se upitao što bi učinio njegov slavni predak u ovakvoj situaciji kad je osjetio u dubini svoga mozga dodir, koji je isprva bio blag, tako da ga skoro nije niti primijetio, a onda je ždral progovorio Marlontovim glasom. Urk se osvrnuo očekujući da ugleda Marlonta kako se previja od smijeha, na tren se ponadavši da je sve to njegova psina, i da se radi o običnom holografski stimuliranom snu, ali ždral se iznova oglasio u dubini Urkova mozga, sada glasom koji je zvučao duboko i umirujući.
Shvativši da ždralovi komuniciraju s njim telepatski, Urk se malo povratio od iznenađenja. U daljnjem razgovoru saznao je razloge zašto je ovaj par došao ovako duboko u područje gdje obitavaju ljudi. Barwytex i Myrt bili su najstariji primjerci svoje vrste koja je živjela na Quatalonu tisućama godina prije dolaska sjemebrodova, na tamnoj polutci planeta, koja je bila nepogodna za život ljudi, jer bila izložena snažnom zračenju Qutalonovog mjeseca Sparzexa 3 koji je bio izgrađen uglavnom od nestabilne varijacije elementa Scibicija 2. U posljednjih 10000 godina razina opasnog zračenja s Sparzexa 3 popela se iznad granice koju su Kolovrati ždralovi mogli podnijeti i došlo je do deformacija kod novih naraštaja, i kroničnih bolesti u starijih jedinki, što je za posljedicu imalo povlačenje naseobina ždralova u rubna područja polutke naseljene ljudskom populacijom i samim time otkrivanje od strane ljudi.
Civilizacija kolovratih ždralova bila je na umoru i bila im je potrebna hitna intervencija, da bi se spasili preostali članovi, te su stoga stvorili biće po uzoru na čovjeka androida naizgled identična čovjeku i ubacili ga među ljude da bi ih lakše promatrali i pokušali naći rješenje svojeg problema. Marlont je bio samo jedan u nizu androida koji su se smjenjivali generacijama među ljudima. Urk je saznao da je nesreća koja se dogodila njegovom pretku u rudniku Scibicija 2 bila ustvari intervencija ždralova, tj. jedan u nizu pokusa koje su vršili potajno nad ljudima. Otkriće da je otkriven pojedinac među ljudskom vrstom, koji može preživjeti bez većih posljedica dozu zračenja višestruko višu od one koja bi bila smrtonosna za ždrala ulila je tračak nade za opstanak vrste. Generacijama su androidi vršili pokuse na ljudskoj DNK, te se Urk nemalo iznenadio kad je saznao da su većina slavnih znanstvenika koji su otkrili gen starenja i produžili životni vijek Quatalonaca bili samo androidi, koji su reprogramirali ljudsku DNK kombinirajući neke ždralovske gene s ljudskim, jer je životni vijek ždralova u to doba bio višestruko duži od ljudskog. Urk je bio zadnji u nizu ljudi na kojima je izvršena genetska modifikacija, i njegova DNK je bila savršena, rezultat najboljih ljudskih i ždralovskih osobina, on je bio jedini od svoje rase koji je bio sposoban telepatski komunicirati s ždralovima.
Barwytex i Myrt bili su kao najstariji primjerci svoje vrste poslani ispred civilizacije ždralova da ostvare kontakt s Urkom, ujedno insceniravši uz Marlontovu pomoć taj susret, i zamole ga za pomoć na očuvanju vrste. Ždralovi su hitno trebali uzorke Urkove DNK koju bi ugradili u nove generacije ždralova, a koja bi im omogućavala da nastave život na tamnoj polutci Quatalona izloženi radijaciji Spatzexa 3 bez opasnosti od daljnjih mutacija, i odumiranja vrste, a opet skriveni od ljudskih pogleda, a zauzvrat su bili spremni pomoći kao i do sada pomoću svojih androida u razvoju Quatalonske znanosti, posebice genetike i mikrobiologije.
Nakon što su uzeli uzorke Urkove DNK Barwytex i Myrt napustili su logor na tajanstven način kao što su se i pojavili u njemu jednostavno se dematerijaliziravši, ostavili su Urka da zbunjeno zuri u prazninu pred sobom.

* * *

Iznenadna buka koju su stvarali traperi koji su se vračali u logor, glasno razgovarajući, prenula je Urka iz transa u kojem su ga ždralovi ostavili nakon odlaska, a uskoro su im se pridružili i biolozi koje je tog jutra sreo na rubu šume. Iz razgovora koji se vodio uz večeru koja se sastojala od šalice manioke i nekakve vrste bljutavih keksa proizvedenih od umjetno uzgojenih žitarica, visoko energetskih vrijednosti, saznao je da je par ždralova koje su uhvatili prethodnih dana, te su ih trebali pripremiti za transport do laboratorija u ekvatorijalnom prstenu jednostavno nestao naočigled svih nazočnih, što je još jednom podsjetilo Urka na njegov susret s ždralovima, ali nije ništa rekao.
Logor se spremao za noć, kada su se oglasili alarmi detektora pokreta, netko ili nešto se približavalo logoru, i Urk se osvrnuo očekujući da ugleda Barwytexa i Myrt, te se pomalo razočarao uvidjevši da ih nema. Uzrok te kasne uzbune u logoru elegantno se spuštao na lebdiskijama niz padinu kratera prema logoru i uskoro su svi prepoznali Marlonta i prije nago se potpuno približio logoru. Marlontov dolazak odgodio je nakratko pripreme za predstojeću noć jer su svi željeli saznati gdje je bio i zašto nije došao zajedno s Urkom kao što je bilo očekivano.
Još dugo nakon što je logor utonuo u san Marlont i Urk su razgovarali u tišini međusobno si telepatski posežući u dubine mozga, a kasnije su im se pridružili u razgovoru Barwytex i Myrt i ostali ždralovi s tamne strane Quatalona, jer za telepate kao ždralovi nisu postojale komunikacijske granice. Usnuo je slušajući pjesmu ždralova, koja je slavila novi život.

* * *

Ždralovi su se u idućih 1000 godina postepeno vratili na tamnu stranu Qutalona, ojačavši vrstu Urkovom DNK, postali su ponovo otporni na zračenje, ali su i održali obećanje, dano Urku poslavši mnoge androide poput Marlonta tako omogućivši ljudima da se na znanstvenom području, a s vremenom ih i pripreme za ponovni susret dviju civilizacija do kojeg je moralo doći. Projekt "Jantarna zora" postigao je svoj cilj.