True story

Kažu da ni čuda više nisu što su nekad bila. K tome, da se ne događaju svaki dan. Nisu malobrojni koji kažu da je moguće proživjeti sav život a da se ne dogodi čudo. Štoviše, da je to pravilo. Sve ostalo, tek izuzetak. I prožive ljudi sav svoj život, prožive čudo svoga života, a da ga i ne zamijete. Žive uz druge, ne primjećujući njihovu čudesnost. Prolaze kroz vrijeme, kroz prostor, kroz ta čuda koja skrbe o čovjeku, nesvjesni da su sudionici čuda. Čudo je kako ljudi mogu okradati svoje vrijeme, svoj prostor, kako ih uporno nastoje riješiti njihove čudesnost. Ali čudo je kako i vrijeme i prostor odolijevaju svim nasrtajima, svim razaranjima, i kako, premda često I mukotrpno, uspijevaju iz svega iznjedriti svoju obnovljenu čudesnost. Iznjedriti je za čovjeka koji toliko toga uspijeva predvidjeti. A sve je čudo. Sve što podržava život. Sve što ga obnavlja. Život nam je čudo. I ljubav. Strpljivost. Sjećanje. Nježnost i zanos. Začeće je čudo. Rođenje. Vid, sluh i govor. Svaki korak je čudo. Od prvih dječjih do posljednjih staračkih. Čudo je kako čovjek može ići ususret, kako se može susresti i u prostorima duše. Kako u njima može biti blizak. Čudo je kada netko tko je bio slijep progleda. Kada netko tko je bio njem progovori. Čudo je kad je netko tko je bio na smrt bolestan ozdravi, te u njemu ne ostane ni traga smrtne bolesti. Čudo je kada netko tko je izdahnuo opet počne disati. Čudo je kada netko nakon puno vremena, patnje i nade, ponovno susretne nekoga od koga su ga zlo – ili stjecaj okolnosti – razdvojili. Sve je to čudo. Ali dogodi se da bude veće čudo kada netko tko je obdaren vidom počne promatrati svijet na nov način, kada u ljudima oko sebe prepozna nove ljepote. Bude veće čudo kada netko tko je obdaren govorom nakon mučnih i sumornih riječi počne govoriti riječima punim svijetla i nade. Bude veće čudo kada netko tko je živio ispraznim životom počne živjeti punom dušom i pođe svojima ususret. Čovjeku, da bi mogao biti čovjek, potrebno je vjerovati u čudo, jer je samo tako moguće disati životno. Potrebno je dati šansu i životu i sebi. Dati šansu onima koje volimo, i onima koje ne volimo. Jer čuda se ne događaju bez nas, bez našeg pristanka i sudjelovanja. I zato valja otvoriti vrata svoga bića čudu. Otvoriti svoje srce.

Istinito i prekrasno!!

sad znam da sam mnoga cuda dozivio ,prezivio i ponovno ozivio ,dali sam cudesan ,,ili nisam ,,i nije cudo to ne znati ,,,kada se ne gleda i ne trazi ,,,nista ,u sebi ,i kraj sebe ...cudo to smo svi mi ,,,

volim čuda čudesna i čudovišta

Lijepe misli...
I da se nadovežem: Budimo realni. Očekujmo čuda. ;-)