Ogledalo

Desi li se vama nekad, da vam u prolazu uleti u kadar neka spodoba... Pogled na nekog ružnog, mrkog, nesretnog (koji vam obavezno izgleda i zapušten, mada ne mora biti) osupne vas i pokvari vam dan...  Njegovom mrskom izgledu mrsko uzvratite pogled, misleći u sebi - Marš! Skloni mi se s puta, s pogleda, iz misli... Kvariš mi sliku, zašto postojiš...

Danas sam se vraćala s posla kući pješice.  Lijep dan, zašto da ne. Još uvijek nije prevruće, a u šest popodne teško i može biti, pa odlučih da protegnem noge i pročistim pluća od ustajalog uredskog zraka u izolovanoj zgradi i zaputih se dugom alejom lipa prema domu svome.
Djeca, bicikli, cuke, proljetno svježa zelena boja gustog lišća na granama, živoj ogradi, pokošenoj travi... tko bi rekao da moj grad može tako dobro izgledati.  Hodam žurno kao i uvijek, uhvatila sam ritam disanja.  Usput posmatram sa smješkom šetače, a pomalo im i zavidim jer nigdje ne žure. A zašto ja žurim - ne znam objasniti; prešlo mi u naviku, valjda.
I u taj kadar upade mi jedan pogrbljen crnomanjast čovjek, iz gore opisane skupine nesretnika. Okretao se u hodu i zatim me pogleda pravo u oči, nekako predugo i pretužno.  I mimoiđosmo se. 
Fuj, fuj, fuj... zgrozila sam se instiktivno, jer su mi – ko zna zašto?- kroz glavu proletjela dobacivanja dripaca koja sam morala trpjeti kao curica u izrastanju, i koje bih najradije izudarala nečim, dovela im tatu, policajca, raju, nekoga da ih namlati i kazni, jer su me gledali  očima kakvim ne želim da me gledaju, i na taj me način prisvojili za trenutak.  Mrš! Mrš! Mrš!
Otresam njegov (čežnutljivi?) pogled sa sebe, svađajući se s njim u mislima... Kojim pravom mene gledaš – nađi nekog sebi ravnog....

Oplaaaaaaaaaaaaa. Jesam li to ja rekla? 

Stignem kući, skidam jaknu, i zastanem pred ogledalom.
Umorna, mračna, čvrsto stisnutih usana.  Neuredne kose, kao i uvijek.  Nemarno odjevena. Zapravo i mrka i nesretna, time i ružna, djelujem zapuštena...  Jedna od onih koji ne obraćaju previše pažnje na vanjski izgled, i koji očekuju da ljudi - baš to cijene.   Oholost, godine samoće i neispunjenih nadanja ostavile su neke teške crte i na mom licu; koža je suha i – zamisli - imam puno bora... (da se češće pogledam u ogledalo znala bih vjervatno da su one već neko vrijeme tu).
Onaj je jadnik u meni zapravo prepoznao sebe – ugledao srodnu dušu!  Nekoga tko je teško podnosio poraze i uvrede, nekoga tko uvijek želi više nego što objektivno može dobiti, i zato trpi i guta i okoštava i suši se i stari ubrzano...

I šta je sad uzrok a šta posljedica, pitam se ... ? Ma, znam u stvari.
 

ajd ti fino napuni kadu vodom,da se kupaonica cijela zapari,uzmi sa sobom bocu vina,mozes i jagode prethodno kupit isto dodju dobro u tom kontextu,uvali se u kadu u tu vrucu vodu i dopusti da ti se svaki misic bezobrazno opusti,dopusti si da potratis cijelih sat vrenema na...nista:) pijuckaj vino,strpaj koju hladnu jagodu u usta i iskljuci mozak... p.s. ljudi sa vatrom u ocima nikad nisu zapusteni,niti postoji nesto sto oni objektivno ne mogu dobiti.Jedino treba znat upalit tu vatru :) (lako meni filozofirat sa 23 godine,znam,al ipak-evo ti malo mladenackog 'ja mogu sve sto pozelim' pogleda na stvari :)

hm lijepo napisano ,nebih se sloziosa gospodinom ispod nemoze se sve samo zeljom ostvariti,,,ni onaj zapusteni,nigospodja slicna njemu niti ti niti ja ..puno truda i srece treba imati i uloziti da se nesto ostvari,,ali je puno bitnije imati nekoga tko te moze i zeli razumiti ,dama nije mogla ihtjela ,,,sutra moze ili ona ili ja biti u toj situaciji ,,,zato ne treba biti ohol svaki covjek ima vrijednost i izadjimo mu u susret ma kako izgledao ,sto losije izgleda vise nas treba ...

jebiga,kad ja uistinu mislim da kad nesto uistinu zelis i zelis to dovoljno jako i das sve od sebe da to dobijes i kad ne dobijes das sve od sebe iznova jos jace...mozda naivno,ali tako mislim.P.S.svi su tako mislili u mladosti,ali se taj stav zagubi sa godinama i nevoljama,valjda.Porazima.

Vrlo mi je interesantno, u kojem smjeru ideu komentari....

Nemam obicaj citati weblogove, no napravio sam iznimku i igrom slucaja pronasao iznimno interesantan tekst.
Zanimljiv kratak esej vjecnoj meduzavisnosti uzroka i posljedice.
Svaki kraj je jedan novi pocetak, svaka posljedica je jedan novi uzrok.
Sto je bilo prvo - kokos ili jaje? Zacijelo je upravo ono sto me je i potaknulo na odgovor upravo krajnja bezobrazno samouvjerena konstatacija: Ma, znam u stvari.

:)
Gospare, pa ti si upravo podvukao uzrok: "upravo krajnja bezobrazno samouvjerena konstatacija..."