True story

Sve ljudsko sklono je da uči na neočekivane načine, od neočekivanih učitelja. U redovnom slijedu zbivanja čovjek se obično pripravlja na susrete s onima od kojih uči i tako već unaprijed prema svojim potrebama i težnjama oblikuje novi vidokrug koji će mu tek biti podaren. A kada se ne pripravlja, već jednostavno prihvaća sve u što ga život uvodi, čovjek je najpripravniji da stekne novu mudrost, novi žar, da postane nov u svojoj nutrini.
Sve ljudsko....ljudsko oko, srce, ljudska ruka žeđa, a samo jedan, možda i nevidljivi pomak dovoljan je da se iz žeđi preobrazi u izvor. Doista, čovjekov je put najpouzdaniji kada malen uči od malenih, kada mu s oka otpadnu ljuske pitanja pa mu ono bude slobodno za čuđenje koje kroz povjerenje biva udivljenje.
Neugledna treperava zvijezda s ruba neba učinit će ono što ne uspijevaju sva svijetla zajedno; opravdat će noć. O tihom životu stabala u čitavoj šumi nitko ti neće znati reći više od jedne slabašne slomljene grane. Između svih putokaza samo će ti iznošena, odbačena cipela dovoljno uvjerljivo rastumačiti da je život zbroj malenih koraka i da su samo oni dovoljni da udome vječnost, da su oni opeke svake zbilje i svakoga sna.
Jedne prohladne večeri, dok sam se vraćao kući, nalet studenog vjetra (o kako je čovjek katkad pun vjetra) izmamio je suzu iz mog oka. I ja sam u trenu znao; Ljubeći, one koje ljubim darivam lik. Ali to se ne zbiva samo u meni, u svemu što sam ja. To se ne zbiva samo u tebi, u toj neizrecivosti koja si ti. To zbivanje nije ograničeno samo na nas. Ono se razlijeva svakom našom misli, svakim dodirom. Iz sjemena izraste stablo mnogostruko veće od njega. Ali to je tek blijeda usporedba. Za ono što može ljubav nema mjere.
Ljubeći, onima koje ljubim darivam lik. To nije moje djelo. Tu nema mojih zasluga. To je odabir ljubavi.