The restaurant at the end of the multiverse

Nedostaješ mi, prijatelju.

Pomalo sam već i zaboravio na tebe... Nema smisla da se opravdavam jer izgovori ne postoje - trebao bih te se sjetiti češće. Sjećam te se baš sada, sa suzama u očima, suzama kakvih nije bilo još otkako si otišao na Badnju večer prošle godine...

Uz tebe sam odrastao. Razgovarali smo, razumjeli se i bez riječi, provodili beskrajne sate zajedno, a sada osjećam kao da to nije bilo dovoljno; pa i nije... Žao mi je što ti nisam posvetio više vremena, žao mi je što sam te pretvorio u naviku, što sam te ponekad ignorirao ili smatrao smetnjom, žao mi je što sam te nekoliko puta čak i mrzio, žao mi je što sam te onda udario... Žao mi je što nisam bio toliko jak da budem uz tebe onda kada si me najviše trebao, kada si odlazio od nas. Žao mi je što sam pobjegao u suzama i što nisam vidio tvoje oči kako se sklapaju, što nisam pod svojom rukom osjetio kako otkucaji tvojega starog srca postaju sve tiši i kako razmaci između njih prelaze u vječnost...

Žao mi je... Ali znam da si me razumio jer si znao koliko te volim...

Posjetit ću te 24. svibnja i na grobu ti ostaviti ono što si najviše volio: red čokolade, staru čarapu i vrećicu Pedigreea. Ali i još više suza nego večeras i pred šest mjeseci...

Vau, moj prijatelju, vau vau.

:(((((

sada bih najradije sjela u auto i otišla po svog đukca kojeg sam morala ostavit negdje drugdje! I znam tamo mu je bolje, i bolja klopa i livade po kojima trči, pa čak i kujica s kojom laje okolo... Ali ipak nema onog pogleda i ventilatora od repa kad dođeš kući, nema dugih priči i milog pogleda... e sad mi baš fali moj Torina!