True story

Jutro
Iščekivanje
Otvaraju se škripava vrata, oči koje nisam zaboravio. Podižem pogled, iznenađuje me ozbiljnost, tridesetak djevojačkih godina iznenada gubi se.
Poljupci. Dva skromna. Sekunde traju dugo, usporeno. Kliznuo bih niz obraz, prema kutevima usnica.
Suluda ideja.
Promatram je.
Za trenutak čini mi se neozbiljna, stidljiva, u sljedećem trenutku već zaiskri pogled zavodnice.
Korača tiho kroz prostoriju.
Stidim se da primijeti kako je promatram iako pratim zvuk koraka koji stvara njena cipelica.
Dan
Ulazim. Okrenuta mi je leđima. Polunaklonjena preko stola. Nekoliko sekundi sam iza njenih leđa. Okreće se.
-Oprosti što sam ti se okrenula.
Smijem se.
Razmišljam koliko mi nimalo ne smeta. U tih nekoliko sekundi zamišljam vrelu kap koja leluja njenim leđima, niz kičmu, poput vrckavog zmijskog jezika, moju jagodicu prsta kako čini korito zamišljenoj kapi. Kraj puta. Vrelo je usna. Moja usna.
Da li bi se namrštila zbog kovitlajuće zamisli u glavi. Pričamo.
Nisam siguran da znam kako joj pričati.
Svjetlucanje, sve vrijeme dok razgovaramo.
Milijun bljesaka sa usana.
Osmjeh
Sa kojim bi srušila sve.
Svaku strepnju.
Strah.
Predomišljanje.
Svaku neodlučnost i odbijanje.
Osmjeh pred kojim bih zadrhtao ukoliko bih sumnjao da mogu. Pokušavam zaljuljati njene riječi, otkrivam je polagano sa nestrpljivom radoznalošću malog djeteta pred prepunom starinskom, staklenom posudom punom šarenih bombona. Grizem je kao jabuku, probajući zalogaj pod nepcima. Zamjetna smušenost u rečenicama koje joj upućujem.
Nagovještaj topline čiju sam vrelinu skoro već zaboravio.
Slušam je.
Promatram igru jedva primjetnih linija sa njenih usana. Tražim mjesto usjeka gdje bi jedna crvena kap krvi mogla poteći u slavu uzdaha.
Večer
Igra. U društvu. Za večerom.
Ispod stola, kroz igru dodirujem joj nogu. Dodir pokušavam objasniti neozbiljnim riječima. A sam dodir mi se učini ozbiljan, svrsishodan trenutku.
Još nekoliko sekundi brzih sličica projektiranih sa prastare filmske vrpce:
Bjelina,
Miris njene puti, čista,
Bjelina,
Beskrajna bjelina,
Prsti koji se provlače kroz šum bjeline.
Nervoza uvučena u prste, želja mladića, tek izrasla, ničim još zalivena, bockava poput oštrog vrha slomljene travke.
Igra se nastavlja, dodir još jedan, mekan, smireniji, toplina sve vise prepoznatljiva.
Noć
Pospane oči.
Dva usnula kestena.
Kakvu sam ženu u proteklim satima gledao u njima?
Vedru.
Blagu.
Nedodirljivu.
Željenu.
Nježnu.
Vrelu.
Maznu.
Nju.
Nalazim izgovor da stavim njene dlanove u svoje ruke, da ih okrećem, ta dva različita lica osjeta Toplina.
Prestalo sjećanje.
Postade prisutnost.
Da mogu iščupao bih metalno srce svim postojećim satovima, raščerečio njihove tanke nožice ne dajući im da vrijeme usitnjavaju. Neka zastane jednom zauvijek.
 
 
 

ima blogova za koje je steta da nestaju na drugim stranicama. ne znam da li bih vise voljela da sam ti ili ona.:)