Pustinja

Da li mi laici smijemo kritički analizirati rad psiho struke?
Dakle, rad psihologa, psihoterapeuta i psihijatara...
Da li je to nekakva tabu tema za koju "svi znaju" osim mene?

sve su to šarlatani. pogledaj samo koliko je pacijenata "vani"...

zašt ne bi smijeli,ja imam pozitivno mišljenje o psiholozima i psihoterapeutima

priznajem samo kirurge i zubare...ostali su papilova

čemu brisanje?

i ti si pacijent?

lako za pozitivne kritike ili paušalne neosnovane ocjene... takve kritike isključuju same sebe... šta kada je riječ o ozbiljnim mišljenjima potkrijepljenim kvalitetnim analizama...

sve se smije, papir trpi sve, pardonček, monitor

Naravno da smijemo. Ne smijemo. Meni je šarlatan dijagnosticirao bipolarni poremećaj. Bio je u pravu.

obrisah vrijeđanje ovdašnje populacije...

dvije grane medicine koje definitivno nemaju pojma o cemu govore, a kamoli kak se pacijentu moze pomoci. otrovat ga raznim kemijama koje skupo naplacuju, to da

pa potkrijepi .

ne, rade bum se okrijepil i ostavil svakoga tko hoce u njegovom uvjerenju

svodi se na istu raspravu kao o koristi od religije

pa malo mi je zapelo za oči komunicirajući o tim temama sa ljudima tu na iskri, počeo sam sticati dojam da postoji značajna populacija koja se prema tim temama odnosi kao prema tabu temama...
ko kad o vjeri progovoriš kritički...

pa to i velim, a znanstvena utemeljenost jednog i drugog je ista

to je ne znanje , psihologija ljudima pomaže koji imaju problema , al očito nismo jedni od tih pa ni neznamo

nema toga kaj nemre napraviti iskreni prijatelj jednako dobro kao psihijatar, osim uvaliti ti legalnu drogu i isprazniti dzep

ne slažem se, dobar prijatelj je rame , podrška . razumjevanje, psiholog stručno prilazi problemu ,

skoro pa se mogu složiti sa Traperom...

i pop strucno prilazi temi boga i religije, kaj ne znaci da mu vjerujem jednu jedinu rijec

mislim bez uvrede trap da nisi upućen, osobno frojdova psihologija je samo za filozofe ali ova psihologija koja je u praksi je meni ok,poznajem ljude koji su s jednim razgovorom riješili tako jednostavne probleme koje čovijek kad je u muci ne vidi,

ima jedan ozbiljan problem sa stručnim pristupom...
da bi mogao pomoći čovjeku, moraš ga moći razumjeti a da bi ga razumio trebaš mu se približiti, tj. zbližiti se sa njim... kako postaviti granicu između vlastite privatnosti i profesije? da li ćeš pustiti pacijenta da ti uđe u privatnost nebi li mu pomogao? ili ako ne želiš čovjeka pustiti bliže, tj. ne možeš mu pomoći... da li bi psihoterapeuti trebali govoriti o tome da nisu svemogući i da nekim ljdima nisu mogli pomoći?

ma dosta je samo posluhnuti djordjevica i sakomana da se shvati da su muljatori kalibra plecka i pavlovica. pa sakoman jednog narkomana u zivotu nije izljecil!!!

psiholog se uopće ne treba zbližavat niti razumjet pacijenta, to nažalost pacijenti ne razumiju, psiholog je doktor ,

zapravo neda mi se raspravljati na temu. svatko ima pravo na misljenje. moje je da niti jedan lijecnik koji radi na sat, ne shvaca da je ama bas svaki pacijent individua, a ne list papira u odredenom ladlu skupine i jedva ceka da sat prode da pokupi svoju lovu, nemre nikomu pomoci. bitno je odrzati mistiku struke

govorim o psihoterapeutima...

a šta to onda priholog radi? postavlja dijagnozu?

psihoterapeuti djeluju kada se već utvrdi diagnoza ,ako ne griješim , e to ne znam , nemam blage . al za psihologiju sam fakat sigurna, pogotovo dječju psihologiju

a psiholozi?

gubiš se , ili se ja gubim u tvojim podpitanjima

Khm, tek nas nekih stotinjak godina dijeli od puštanja krvi, a nekih četrdesetak od terapija elektrošokovima. Još uvijek je to tapkanje po mraku.

ma odmakli smo se od teme... očito nam to nije tabu... zanima me šta misle oni kojima je to tabu...
ili se ni ne usude komentirati ovdje? :-)

i puštanje krvi i elektrošokovi i danas mogu naći prikladnu primjenu :-))) s tim da smo puštanje krvi korisno prebacili u darivanje krvi :-)))

pitanje:što rade psiholozi s pacijentima? osnovna: 1.povjerenje između pacijenta i psihologa/terapeuta koje je dosta površno ali dovoljno da "umješan" psiholog "uđe"...dopre do trenutka kad pacijent skoro pa zaboravlja gdje je, s kim razgovara, zašto je tu gdje jeste i naravno pita se...a kaj ja tu radim? 2. skoro pa polusvjesno pacijent započinje priču...polako, okolokole..3. psiholog ga "upućje" u pravcu u kojem uočava problem postavljajući mu prava/bitna pitanja; 3. pacijent ih izbjegava...opet okolokole ali već su rečenice povezane, smislene...na površinu ...pomalo izranja - problem; 4.psiholog se pacijentu čini kao "dimna zavjesa"...gleda ga ali ne vidi, čuje ga, ali ne razumije što od njega hoće izvući; 5. psiholog je posve, tako se samo čini, pasivna osoba, koja se služi samo...jezikom, ponekad gestakulacijom, ponekad provokacijom...6. prolaze minute, minute, minute....pacijent više ne kontrolira što govori...vrluda..ali tu je psiholog koji ga opet vraća na - problem 7. pacijent bi se najradije izgubio ali postaje svjestan da je pred posve nepoznatim čovjekom i da mu priča, priča...svoj život...etc.etc....KOME JE NAJLAKŠE ISPRIČATI SVOJE PROBLEME? Nepoznatom čovjeku ...kojega, recimo, srećete u vlaku, busu i znate da ga NIKADA VIŠE NEĆETE VIDJETI, SRESTI...olakšavate dijelove duše, dijelove skrivenog sebe...i lakne vam kad izađete iz vlaka ili busa! ima još...ali...i ovo je previše

sorrry na greškama...brzo sam pisala..npr "umiješan" psiholog...

i da, mi laici možemo, smijemo, ponekad i trebamo analizirati rad psiho struke...prvo na - sebi!

teorija stoji za slučaj kada postoji jedan ili manji broj problema koje treba osvjestiti pa da pacijent nastavi "normalno" funkcionirati... tj kada pacijent nema dilemu što je ispravno. no kada pacijent (mrska mi je ta riječ pacijent) nezna, nije siguran što je ispravno? koja mjerila vrijednosti upotrijebiti za polaznu točku tijekom "ispitivanja"

za psihologe ne znam. mislim da oni ne služe ničemu. frend specijalizira psihijatriju i onako, narodski, dijeli 'prave luđake' i 'falše luđake'. sviđa mi se što kaže: luđaci. po njemu, 'pravi luđaci' imaju gadan/gadne probleme i psihijatrija nema blage veze kako ih zapravo riješiti (osim da raspale po corpusu calosumu s nečim hehe). falši luđaci smo, po njemu, svi. možda malo redukcionistički, ali, eto, dopada mi se. on, konkretno, iskazuje dosta jaku sumnju :)) prema psihoterapiji...

dakle stručno prodavanje magle kad već više nemreju lobotomizirati...dakle problem je sve veći i veći jer se kao društveno socijalno bla..neprilagođeni nakljukaju lijekovima da bi funkcionirali..pogledati film...let iznad kukavičjeg gnijezda..pa će mnogo toga biti jasnije...danas mnogi roditelji samo zato što nemaju želje ni volje kljukaju djecu prozakom ili ga definiraju sa hiperaktivnošću pa im je to onda izgovor da niš drugo ne poduzmu..jer je jednostavnioje sjediti pred tv-om nego izaći van i voziti bic..ili već neku aktivnost,,kad ste bili ful klinci..kad ste se igrali doma a kad vani...nit je bilo TVprograma ni videoigara ni sagresije u tolikoj mjeri..i..čemu čuđenje ali da široka tema..nikako ne smije biti tabu..

psiholozi ne služe ničemu, psihijatri kljukaju tabletama, liječe i 'bolesti' koje više nisu na popisu bolesti, a psihoterpeuti znju šta rade.pomažu kod problema, ali ne i kod ozbiljnih psih.poremećaja(to se može samo ljekovima)

dobar psiholog zlata vrijedi ..i naravno da svačiji rad podliježe kritici...danas možeš birati kome ćeš ići..

'pravi luđaci' imaju gadan/gadne probleme i psihijatrija nema blage veze kako ih zapravo riješiti --NISU IH NIKAD NI PITALI :)))

svašta, ni cvjećar ne možeš biti bez suosjećanja...najgore što i oni ovako misle:psiholog se uopće ne treba zbližavat niti razumjet pacijenta, to nažalost pacijenti ne razumiju, psiholog je doktor ,(ozdravio narod - najgora bljuvotina koju sam čula u bahatom razgovoru psihologa i kolege doktora)