Da li su žene sa Venere?

Htio bih ispričati o mom odnosu sa jednom djevojkom...ima tu dosta godina. Školovali smo se zajedno. Nije bila zgodna. Ustvari, nekako prosječna. Oblačila se tako neupadljivo, sivo, zastarjelo. I imala je zgodniju prijateljicu.
Družili smo se gotovo cijelo proljeće. Zajedno smo učili, odlazili na šetnje, zajedno čekali tramvaj. Ali, da li smo bili dečko i cura? Nismo. Ja nisam imao djevojku prije toga. Niti je ona imala dečka.
Prolazio je dan za danom, a ja sam bio u agoniji. Osjećao sam strah. Kako mi je bilo teško preći taj rubikon! Poljubac. Taj čarobni zavjet: volim te. A da li sam osjećao zaljubljenost? Nisam...osjećao sam samo drhtavost i izbjegavanje bilo kakve teme koja bi mogla voditi do intimnosti. Čim bi pomislio na to, u glavi sam vidio daleku budućnost. Godine hodanja. Očekivanje da ju zaprosim. Gotovo da nam je bilo suđeno da završimo skupa, hodamo par godina, oženimo se i imamo djecu. Znam da sam joj bio drag. I ona je meni bila draga. Bila je stvarno dobra cura. U duši. Ali ja sam se prepao, uplašio. Jer ona nije bila zgodna....a ja sam želio njenu prijateljicu. Malu, vražjeg osmjeha, sjajnih očiju.
I što se dogodilo? Došlo je ljeto, i naši putevi su se razdvojili. Sreo sam ju prije par godina. Udala se i zatrudnjela. I moram vam priznati, da sam osjetio ljubomoru...jer to nisam bio ja. Da li voli svog muža? Ne znam, ali nekako sumnjam. Vjerujem da je "zgrabila" priliku.
Zašto sam ispričao ovu crticu? Zbog toga što u svom ponašanju tada....nekako vidim druge žene s kojima danas stupam u kontakt. Tada nisam znao što želim. Odnosno, želio sam sve, ali sam bio malo toga spreman pružiti. Želio sam imati curu. Želio sam imati curu s kojom se dobro slažem. Želio sam imati zgodnu curu koju ću s ponosom pokazivati svojim prijateljima. Želio sam biti slobodan. Želio sam imati spolni odnos. Želio sam...savršenstvo.
Pitate se kakve veze ovo ima sa ogorčenjem? Volim razmišljati o sebi kao o realnoj osobi. I znam da ništa u životu nije crno-bijelo. Ne mogu za sve greške kriviti druge. Ali mogu kriviti zidove među nama. Zidovi ne nastaju sami. Oni rastu na temeljima duboko ukopanima u zemlju.
 
 

,,,hm da zidovi rastu sa tobom u tebi ,iz tebe,za tebe ,,iz djetinjstva iz okoline u kojoj si odrastao iz predanja koje ti je netko predao ,bolje receno nije predao ,,,vremenom stvari uz malo srece sjednu na svoje mjesto ,,,i zato pusti zidove porusi ih vec jednom i ne vracaj se iza njih ,,,pogazi ih i idi dalje ,,iza drugog zida ceka te druga zena ,,puno srece

ma pusti zidove! samo trebaš iz napisanog izvući zakljkučak da više ne propuštaš prilike! :) jer-ako ne probaš-ne znaš...

srusi onda te temelje. kog če ti vraga ti temelji tih zidova.. i uopstalom ako ti zelis savrsensto , zasto ne bi i dobio savrsenstvo.. samo mozda ne gledas dobro..mozda savrsenstvo nije ono sto je naučeno da je savrsenstvo.... mozd aje savrsenstvo za svakog individualno..

Jesi li imao spolni odnos u međuvremenu?

Tak vam i treba!Svima!
Kad ste mulci..taman kad treba nekaj poduzet,svi ste manji od makova zrna!
A onda poslije jooooooj!!!!
Bla,bla,buuuaaaa..!
Ljubav vas treba ujest za dupe da biste
ju primijetili i poduzeli 'nešto'!
Užas!
( sori,iskustvo...) :)

Jebala vas agonija!!!
Papci.....

Kolega, uvijek je to u konačnici izbor između straha i ljubavi, ako izaberemo ljubav izabrali smo hrabrost, istinu, život...vrijeme liječi sve rane, ono što nosiš u srcu iznesi van, razgovaraj s nekom curom, vidi, vidi, ozbiljniji si nego ja, je li to moguće..kako bi postali jaki, da nismo prošli sva ta iskušenja, propale ljubavi...to nam je pomoglo da postanemo čvrsti iznutra, ali moramo sačuvati srce...

Hm, čitam te i prisjećam se svojih barijera, samo su u meni one postojale zbog male sredine u kojoj sam odrastala, konzervativnim odgodjem mojih roditelja, ali na kraju je isto, propuštene prilike u mladosti...izgubljeni veliki dio mladosti