True story

Tolika zbivanja protječu nezaustavljivo, poput pijeska u pješčanu satu. Čovjek nerijetko poželi da vrijeme protječe sporije, da zastane, da se vrati. Nekim bi događajima, zbog njihove iznimnosti, htio priskrbiti neprolaznost, sačuvati ih u trajnu pamćenju. Vjeruje da je vrijedno ono sto je pre­poznao dragocjenim, učiniti dostupnim mnogi­ma, pa i nepoznatima.
Zbog toga ljudi štošta bilježe, ispisuju mnoge listove papira, slikaju, snimaju, urezuju u drvo, klešu u kamen. Zbog toga podjeljuju priznanja, zbog toga proglašavaju pobjednike. Zbog toga do­nose odluke, zbog toga osuđuju. 
Ali sve što ljudi čine da bi izmakli prolaznosti, da bi nečemu osigurali trajanje, lako može biti tek zapis u pijesku, zapis koji izblijedi u vreme­nu, zapis kojega ubrzo izbriše vjetar ili voda. To­me se ne može oprijeti podjednako niti zapis is­pisan olovkom na tankom papiru niti zapis ukle­san u najtvrđi mramor. 
Jedino zapise upisane u duše drugih, zapise ispi­sane ljubavlju, vrijeme neće izbrisati. Dok svo­jom dušom upisujemo dobrotu i ljepotu u duše svojih, dok svojim marom, svojom založenošću unosimo svjetlost u njihove živote, mi, vremeni­ti, oblikujemo vječnost, u toplu i pouzdanu ze­mlju prolaznosti sadimo njezine sjemenke. 
Mnogo od onoga što nazivamo svojom dušom, životvorna je bilješka onih s kojima dijelimo život. I često se, dok se dotičemo dušama, događa da se nikako ne može razaznati koja je duša olovka a koja papir. A to su najdragocjeniji zapisi, zapisi prostraniji od vječnosti.

Zar ovome treba nešto dodati osim ovog: predivno napisano :)))

,,,slazem se sa obadvoma ....