Misli sjebanog uma

Think before you speak! Kako je lako reći... Što je najgore, znao sam da moram paziti što i kako pričam, jer situacija je ozbiljna, nije to mačji kašalj. Na kraju sam sam sebe predriblao u filozofskim izmotavanjima u kojima mi, očito, nije mjesto.
Ne znam! Ne spadam u onih 2%. I gotovo. Nisam vrijedan pažnje, demonstrirano mi je na tih, neizravan, ali grub način.
Riskirao sam sve ovim potezom. Po prirodi nisam hazarder, no ovi moji potezi su sve, samo ne promišljeni i pametni. Ne mogu si pomoći, jer je jače od mene. Koliko god ljudi time povrijedio. Egoizam? Ili primarne ljudske potrebe? Baš me briga, ne želim se više ustezati, doba letargije je prošlo. Vrijeme je da se krene, rekao bi jedan od najpoznatijih naših narkića.
No pokret u mojem slučaju znači izaći iz svojih granica, pregaziti ih. Ne možeš pregaziti granice, a da ne povrijediš neki entitet nadležan za njih. Zato mi sad blješti na stolu Desert Eagle. Lijep je. Težak. Fino mi sjeda u ruku. Malo teže ide u usta, širok je. Razmišljam tako, o smislu života. Pih! Pravi mozak se našao...Povlačim obarač....je da! Zamišljeni pištolji ne pucaju. Ionako, bio bi to pucanj u prazno...
"Blago budalama, debilima i bolesnima jer njihovo je kraljevstvo nebesko!"
Uvijek sam vjerovao da je ova moja, malo preuređena, biblijska rečenica živa istina. Jer, pošavši od (glupe) pretpostavke da sam pametan, bio sam uvjeren da shvaćam više, pa sam i opterećeniji mislima, inače nedostupnima "običnom" puku. Kakva zabluda! Kakva bahatost!!! Arrogance and ignorance go hand to hand, reče stari James, kojeg ni droga, alokohol, kurvanje i rastave nisu uništili, nego odvikavanje od istih. Paradoks svjetskih razmjera i dokaz, da moral nije nego drugi naziv za licemjerje. Whatever, sad kad kužim da sam budala, jasno mi je da niti njima nije lako.
Kako je došlo do ovoga? Zašto čovjek nikad ne može biti sretan postignutim? U jednom trenutku misliš da imaš sve i razmišljaš o tome kako si sretan, u drugom, želja za još nečim većim ili barem, drugačijim prevladava. Što se promijenilo u međuvremenu? Ništa.
VRIJEME. Pa da! Prošlo je malo vremena. Vrijeme mijenja sve. "Na ovom svijetu samo mijena stalna jest." Neke stvari, ipak, ostaju iste. Budala će vječno ostati budala, jer ne može učiti iz grešaka, čak niti svojih, a kamo li tuđih! Pa me tako, kroz protok vremena, nagomilane greške neće naučiti ničemu. Osim potvrditi tezu, da sam vrhunski kreten. Ili, kako me jedan moj (vjerovali ili ne) prijatelj iz vojske nazvao, "antitalent za život". Pogledao sam ga razogračenih očiju, tada, ne zato jer sam bio uvrijeđen, već iz čuđenja što je to skontao tako jebeno brzo! Klasičan primjer inteligentnog čovjeka.
Blago asketima, kako su sretni (jesu li?). Razmišljam o tome da prijeđem na budizam. No onda se sjetim da mrzim religije, javlja mi se onaj osjećaj da se netko smije mojim molitvama. Gleda me ružnim, pohlepnim očima i smije se, naglas. "Gledaj budalu, još jedan kojeg smo pridobili." Odbacujem tu mogućnost. Preslab sam karakter.
Da se drogiram? Da pijem? Da kockam? Divio sam se uvijek takvim izlazima iz problema. Kao da bol liječiš s još boli.  "Ako te boli želudac, odgrizi si nogu, to boli jače."
Vratimo se na vrijeme. Kažu, da liječi sve. E pa, dobro! Od sad šutim i čekam. Vidjet ćemo koliko ću izdržati...

ok...a di je konkretni problem???

Dobro je ponekada samo zašutjeti.TAda istina ispliva na vidjelo ma kakva bolna bila.

je, o čemu ti...?

"Vidjet ćemo koliko ću izdržati..."

EDIT: manje od 24 sata. Toliko o karakteru...