Ženski um..

Sunce se već odavno spustilo iza planina.Nebo je bilo crveno i te boje su se stapale s morem.
Sjedila je pored prozora dok je pogled bio negdje u daljini.U ruci je čvrsto držala kutiju.Škrinjicu punu sijećanja.
Zapravo bila je prazna.Tek jedan komadić nečega..pola srca slomljenog.Dar muškarca koji ju je volio.
Obećala mu je jednom da će se spojiti ta dva dijela..međutim,godine su prolazile.On je otišao.Daleko.
Otjerala ga je njezina hladnoća i pusta obećanja davno dana.
Odlazio je on mnogo puta..vraćao se uvijek kad bi ona to poželjela.Volio ju je..svijetlom stranom svoga srca.Poklonio joj je sve ono o čemu žena ikad sanja.A ona..mlada i nesputana,samo se poigrala time svime.
Sada sjedi u polumraku i u ruci drži sjećanja na jedinog muškarca koji ju je ikada volio..svijetlom stranom svoga srca.
Godinama kasnije pokušavala je otkriti ljubav..svi su od nje trgali komadiće a ona ih je nesebično davala očekujući da će barem još jednom osijetiti toplinu i osmijeh koji joj je on poklanjao.Njegov smijeh čuo se i sada.Njegov dodir bio je blag.
Nije ni shvaćala da ga voli..nekom čudnom,samo njoj poznatom stranom srca.Voljela ga je nedovoljno..kao što je nju nedovoljno volio i svaki muškarac poslije njega.
I sada..sjedi u polumraku,gledajući u daljinu,osijećajući ga još uvijek.Njegovo ime joj je na usnama,tužan pogled u očima.Srce je hladno..prazno,ledeno i samo..
Pita se..gdje je muškarac koji ju je volio..svijetlom stranom svoga srca....
 

Ponekad i na neka pitanje odgovor nikada neće stići, unatoč pitanju koje može cio svijet obići...

kako ono ide..."na po mi srce zivi,a zivot samo gre"...

ovo je napisao muskarac koji zeli utjerati strah u kosti nekoj zeni da je pogrijesila sto ga je otkantala hahaha...mislim da u realnom svijetu ima jako malo ovakvih primjera da se netko sjeca nekoga koga je volio a izgubio

Ivana, ja znam, da sam se i ja jednom davno upravo ovako osjecao. Zasto se ne bi i poneka zena tako osjecala?