Onako, usput

  Jedan čovjek kojeg nisam osobno tako dobro poznavala, ali su mi on i njegova supruga pomogli, onda kad sam pomoć najmanje očekivala... otišao je, i nekako se čudno osjećam... Bio je glumac, istina možda ponekad malo tašt, pomalo previše svjestan toga da je ljudima zanimljiv... Ali lani u ovo doba, bila sam u njegovom gradu, i kazalištu gdje sam ga milion puta gledala, na pozornici, u dramama, u mjuziklima, hodala sam tiho iza njega, baš prema tom istom kazalištu,njegovom i u srcu mom...Tako je bio slab i tih, ali i dostojanstven u svojoj bolesti..Mislila sam se, koliko će još dugo živjeti, stvarno je loše izgledao... i nažalost pokazalo se da sam bila u pravu,odmah iza toga, bolest mu se vratila... i od jučer ga više nema...Namjeravla sam opet ići u Rijeku, i to baš jučer, i drago mi je da nisam...

"...da nema rastanka,nikada ne bismo znali koliko su nam dragi oni koji odlaze...!)

o mrtvima sve najbolje i nek mu je pokoj duši.lijepe je stvari napravio ali meni je jednako žao i svakog drugog,npr.čovjeka s inine crpke pored moje kuće,što je jučer umro

Nije moj blog posvećen smrti javne osobe, nego nekome koga sam poznavala, i tko mi je pomogao da dobijem posao... slučajno je bio i javna osoba... nikad mu se nisam stigla zahvaliti, ali mislim da mu to nije bilo ni važno...

Zsa, stvarno tužno..uvijek nas nečiji odlazak duboko dirne...možda onda tek spoznamo kako smo, ustvari, sretni što još smo dio ovoga života...čudno, prije 3 dana pričala sa svojom susjedom, a jučer ostala bez teksta - njena smrtovnica...nisam mogla vjerovati...pa još prekjučer smo pričale...i onda se počne vrtiti film života i neživota...i sve, baš sve postaje - tužno!

r.i.p.

istina, čim je na Tv-u rekao da se zvijer vratila znalo se koliko je sati