Sanjarica

Zadimljena je soba u kojoj sjedim. Nekoliko cigareta zamaglilo je pogled, ali nekoliko događaja u isto vrijeme razbistrilo je glavu. Pitam se kakva je moja uloga u mom životu? Ne tuđem. U mom, kojeg sam do jutros smatrala ispunjenim. Kao da prozore svoga stana nisam prala godinama, jer očito kroz njih nisam vidjela dovoljno dobro. Može li priča biti tužna a da ne bude o njemu?  Kaj god. Iako sam "bila", još uvijek se nalazim kraj njega ne više da "budem" nego da pazim. Da pazim da mu se opet ne desi nekaj ružnog. Zaslužio je lijepe dane nakon svega kaj je napravio drugima. No on, kao da je rođen dan poslije svega. Kad mu pružiš ruku onak za pomoć, on je gurne jer nije da mu pomoć ne treba. Prejak je i povući će ruku za sobom. Toga ga je strah. To kaj nije bitno i kaj želiš pokušati i makar potonuti s njim nije mu dovoljno. Ne razumije da je ponekad bolje tonuti s onim kojeg voliš nego letjeti na sagu lažne sreće. Neće pomoći ni molbe ni molitve, ni ova slova, ni suze ni smijeh. On rođen je da se bori sam ali ne za sebe, nego opet za druge. Koliko je mjesta na nebu a ipak dovoljno tek za jedno sunce.