The restaurant at the end of the multiverse

Da citiram kolegu čiji je nick mario4: "moja omiljena rečenica je da je virtualni svijet samo odraz stvarnog svijeta, tu smo kakvi smo...bitan je naš pogled na svijet, kvalitetnih osoba je malo , ali ih se da naći..mislim da se karakter osobe ocrtava kroz njezin profil, poruke, a posebno preko telefona, ključno pitanje, kao što je i Freud otkrio nije ponašanje osobe, već njena unutrašnja motivacija".

S ovime sam se vrlo sklon složiti. U virtualnim svijetovima ruše se barijere, "govorimo" ono što nam mozak tog trenutka misli jer smo potpuno bez strahova, ogoljeni do srži (osim onih koji se pretvaraju da su netko drugi, ali o njihovim psihičkim problemima ovom prilikom nećemo). I zašto se onda dešava da prebacivanje virtualnosti u realnost na nekoj "čašici razgovora" (čitaj: kavi) tako često dovodi do razočaranja? Zašto smo toliko skloni apliciranju nekih vlastitih filtera očekivanja na drugu stranu?

Upoznao sam uživo četiri Iskričanke. Ni od jedne od njih nisam bilo što očekivao - jednostavno je postojao dovoljan interes da se vidi tko je "s druge strane monitora". Unatoč tome, jedna me pomalo razočarala jer doslovce nije prestala brbljati sat vremena. S dvije je prošlo potpuno neutralno; što bi se u narodu reklo, ni vrit ni mimo. Jedna me naprosto oduševila, ali očito je da je od našeg susreta očekivala puno više i samim time ostala razočarana. Ne, više se ne čujemo, što mi je izrazito žao jer su njezini stavovi, proizašli iz vrlo visoke inteligencije i obrazovanosti, baš po mojoj mjeri; takve cure ne srećem baš često, a zaista, zaista je posebna.

Dakle, pitanje: što se mora desiti da u drugoj osobi vidiš sve ono što si vidio i kroz šarene piksele na ekranu?

Kemija uživo - možda to tražiš, možda to traže. Da, ono nešto zbog čega započinješ strastvenu, avanturu ulazeći sa svom svojom probuđenom strašću, sa svojom razbuđenom maštom koja vapi zadovoljenje. Pih

više komunikacije i zajednickih tema za dugih nocnih sati ... a ne mlaćenje po istoj temi koje daju osjecaj da se znate a u stvari nemate pojma jedno o drugome.....sve dok fizicko ne postane prilicno nevazan faktor ako prolazi minimum vlastitih granica...

Kolega, hvala na reklami...odgovor na tvoje pitanje...Iskrica je zanimljiva jer se ljudi prvo tipkaju, pa čuju, pa tek onda vide, to je prilika da se osoba prvo promotri s duhovne, intuitivne, pa tek onda s fizičke strane...zanimljivo, kažu da je prizor u posmatraču, potrebno je i nešto iskustva s ljudima da ih se ocijeni..dosta je teško da se osoba vidi realno, gledamo ružičasto neke stvari poneseni očekivanjima i hormonima...sve je to život..treba raditi na sebi i samopuzdanju...pozdrav

Problem je u tome što s ovom koja mi se svidjela (ali STVARNO svidjela) nije bilo prilika za više komunikacije i za izgradnju i odnosa u fizičkoj sferi stvarnosti. Krenuli smo ležerno, bar sam to ja učinio kako ne bi bilo pritisaka i kako bi sve prošlo u domeni laganog privikavanja. To, očito, s njom nije upalilo jer nije mogla povezati moju pojavu s onime što je čitala... OK, nisam mogao ni ja i trebalo mi je neko vrijeme (prospavana noć) da mi u glavu "sjedne" i da shvatim kako je to ona ista cura čije mejlove i poruke sam obožavao čitati.

BTW, danas mi je bio leg day i po dobrom starom običaju izražavam se nekoherentno i uz puno tipfelera jer mi je mozak funkcionalno ekvivalentan lelujavosti runolista na alpskom sjevercu.

Pa i ne očekujem, bar dosad nisam. Samo se jednom desilo da je bilo nečega :) Makar, koliko je ono fizičko važno za kvalitetnu vezu? Bivšu sam volio više od svega i sva fizička privlačnost došla je upravo iz toga što sam volio njenu dušu (i ona moju). S druge strane, veze bazirane na čisto fizičkoj privlačnosti često nisu imale onu duhovnu i misaonu komponentu...

Hm, strast je životna, stavovna, nikako ne samo fizička. Bar ju ja tako ne doživljavam... A de facto sam i ja solo već par godina (mislim, jesam, ali nisam, još ne znam u koju kategoriju da smjestim vezu s bivšom :))